Mucanje - Glas na rubu tijela

Tema ovog teksta je mucanje: ne toliko mucanje kao logopedski, organski i medicinski poremećaj, nego mucanje kao poremećaj jezičnosti i djelovanja riječima. Jezičnost mucanja nalazi se u glasu, kojem u tekstu pristupam kao granici i napetosti između unutarnjeg i vanjskog, individualnog i općeg. U skladu s time, zanimat će me što osoba koja muca čini sa svojim glasom, što glas čini od nje te čega je u mucanju glas žarište.

Različitost pristupā

Mucanje je fenomen na granici organskog i psihičkog iz čega proizlazi prijepor o tome što uzrokuje mucanje i na koji ga način tretirati. Povijesno gledano, rješenja su sezala od motoričkih vježbi za jezik, kao u slučaju antičkog govornika Demostena, do ‘čišćenja’ biljem i tekućinama za usta ili pak kirurških operacija na jeziku (Brosch and Pirsig 2001: 82-3). U 20. stoljeću, s razvojem psiholoških, a posebno psihoanalitičkih istraživanja, uzrok mucanja tražio se i u psihičkoj stvarnosti (vidi Coriat 1933, Martin 2016). Danas preteže stav o nepostojanju jedinstvenog uzroka, već se kao moguće uzroke navodi i one organske, prije svega vezane uz neurološka obilježja, i one psihičke, vezane uz iskustva u ranom djetinjstvu (Gordon 2002: 278-9). Uočljiva je, međutim, tendencija da se mucanje posve odvoji od psihičkih iskustava i da ga se objašnjava isključivo organski. [1]

S jedne strane, svođenje mucanja na organski poremećaj razumljivo je ako se to svođenje promatra kao proces destigmatizacije i skidanja individualnog tereta s osobe koja muca: u razbijanju mitova o mucanju [2] - primjerice da je osoba koja muca manje inteligentna, da je pod utjecajem rane traume, da ima psihički poremećaj ili da su roditelji krivim postupanjem uzrokovali mucanje -  miče se osobni udio i težište se prebacuje na biologiju. S druge strane, mucanje - poremećaj slobodnog, nesputanog govorenja - prema toj je tendenciji uzrokovan malformacijom u mozgu, krivim odnosom tvari, i moglo bi ga se riješiti, recimo, kemijskom intervencijom.

Takav redukcionizam sličan je redukcionizmu prisutnom u liječenju težih psihičkih poremećaja gdje se stanja također promatraju ponajprije kao neravnoteža u mozgu kao organu: pravi omjer unesenih kemijskih tvari trebao bi vratiti ravnotežu u tijelo i život pacijenta. Koliko god takve kemijske intervencije u psihička stanja imale uspjeha, primjerice u vraćanju normalnog sna kao preduvjetu daljnjeg poboljšanja, redukcija psihičke stvarnosti na odnos tvari mozgu u krajnjem je slučaju veoma opasna.

Ovaj se tekst - iako priznaje rezultate znanstvenih istraživanja mucanja do mjere koja ne prelazi u prirodoznanstveni redukcionizam - neće baviti medicinskim teorijama o uzroku mucanja: izvan fokusa će biti istraživanja o tome koji dijelovi mozga zbog slabijeg funkcioniranja uzrokuju mucanje i koja medicinska sredstva postoje kako bi se njihovo funkcioniranje pospješilo. Razlog tome jest uvjerenje da u mucanju, budući da se ono tiče riječi, ima više od puko organskog ili biološkog poremećaja. Od interesa će za filozofsko razmatranje biti činjenica da se mucanje može prevladati, općenito rečeno, sazrijevanjem, dakle autoterapeutskim suočavanjem s vlastitom teškoćom mucanja. [3] Zanimat će me, kao prvo, zašto su u mucanju riječi toliki teret, i kao drugo, što se može učiniti kako one to više ne bi bile.

Žarište mucavog glasa

Općenito gledano, glas je jedno od glavnih sredstava ne samo ljudske komunikacije. Ako, primjerice, uzmemo ptice, zvuci što ih jedinka odašilje drugim pticama, prije svih onima iste vrste, ima za njih neko značenje. Zvuci koje si šalju kreću se u rasponu od uspostavljanja hijerarhije, održavanja odnosa, pozivanja na hranu pa do upozoravanja na opasnost. Glas, fenomenološki gledan, tek je niz tonova, zvučnih valova, ali ti tonovi pod određenim uvjetima postaju više od fizičkih afekcija.

Kod ljudi, glasanje seže od rudimentarne aktivacije glasa pri naprimjer kašljanju pa sve do sofisticiranih oblika kao što su govor ili pjevanje. Oblikujući struju zraka koja putuje u pluća i iz njih, moguće je proizvesti nešto što nije samo zvuk. Pored svih zvukova što ih ljudska usta mogu proizvesti, u pojedinoj jezičnoj zajednici fiksira se broj glasova koji za nju u uporabi postaju općevažeći. Ti glasovi služe za izricanje potencijalno bilo čega u tom jeziku.

Budući da je zračna struja kojom glas operira krhka i budući da ona ovisi o strukturi govornog kanala, razumljivo je da se pojavljuju teškoće u artikuliranju poruke na pravi način. Pogrešni izgovori, progutani dijelovi, pretiho ili preglasno govorenje uobičajena su odstupanja od standardnog - razumljivog - načina govorenja.

Mucanje se, međutim, izdvaja iz takvih sporadičnih komplikacija svojom kroničnošću. Ono problem s govorenjem ima u svojem korijenu, ili, drugačije rečeno, simptom mucanja nalazi se u riječima.

Zašto se u mucanju glas lomi? (Točnije rečeno, ne lomi se samo glas, lomi se, počevši od lica, cijelo tijelo, ali glas je žarište gdje se primarno odvija zastoj.) Riječi u glasu koji muca zvuče kao da još nisu vlastite, a izgovaraju se kao pod prisilom.  Sama jezičnost također još nije vlastita, jezik se još ne upotrebljava na vlastiti način, nego se ukrućeno i pod pritiskom upotrebljava tuđa jezičnost. Riječi, iako su nešto opće, nisu individualizirane, nisu dobile osobni pečat. Na koncu, okruženje u koje bi riječi trebale dospjeti nije sigurno i zato se s riječima toliko oteže, dakako, ne svjesno i namjerno.

Što je, dakle, ono što zapinje u glasu, što se bori i suspriježe da izađe? Nije tek puki glas, prazni zvuk, jer mucanje uspijeva u glasanju ili proizvođenju zvuka. No, takvo proivođenje - ponavljanje dijelova riječi u naporu da ju se izgovori - nije dovoljno za komunikaciju. Djelomično izgovorena riječ nema značenje, nego je tek zvuk. [4] Kod mucanja se probijaju riječi, ali zapinju na rubu, u glasu, odakle izlaze rastegnute i okrnjene. Probijanje riječī manifestirano je u tjelesnom grču, riječ se spotiče o glas kao rub tijela, zapinje i preispituje se.

Ako se pita što je presudan faktor kod mucanja, jesu li riječi ono problematično pod pretpostavkom da u sebi imaju nešto što može izazvati stres mucanja? Je li problem u konkretnoj osobi koja se ne zna nositi s riječima te im ne vjeruje i ne može ih glatko iznijeti pred druge?  Je li problem pak u drugima s kojima osoba koja muca dijeli riječi kao nešto opće? Očekuju li oni, mucavac i njegovi slušači, isto od riječi, imaju li riječi za njih istu težinu i materijalnost, jesu li jednako blizu riječima?

Jedna će ispovijest poslužiti kao poticaj za nastavak. Kad su Toma Gotovca, čuvenog konceptualnog umjetnika, pitali kako se usudio hodati gol ulicom, rekao je: ‘Znaš, ja sam ti mucavac (…). Možda ti to ne primjećuješ dok razgovaramo, ali moj život je odredila borba da savladam mucanje. Nakon što sam jednom progovorio kako treba, više mi ništa nije bilo problem. Mogao sam gol izaći na ulicu’ (Jergović 2013). Slobodno govorenje riječi pokazuje se kao ultimativni strah: svladavanje mucanja javlja se kao ponovno rođenje, ali ovaj put kao pravo, simboličko rođenje.

Mucanje i jezičnost

Mucave osobe nemaju problem s jezikom općenito, nego samo s govorenjem. U pismenom izražavanju, primjerice, one nemaju teškoća. Pisanje je, u usporedbi s govorom, beživotnije i manje personalizirano, tekst se ne izgovara, nego stoji da ga se pročita. On zato pruža zaštitu i može ga se dati da djeluje umjesto govorećeg subjekta. Pisani tekst također ne iziskuje toliko spontanosti i improvizacije kao govor: pisanje je samotna djelatnost između osobe koja piše i podloge za pisanje gdje je jedini posrednik ruka, a sugovornik ili recipijent napisanoga negdje je u daljini, svakako dovoljno daleko da ne natjera da mu se govori.

Mucavim osobama pisanje jest spas, ali on nije potpun. Mogu birati hoće li posve utonuti u pisanje i odreći se sposobnosti govora ili će se pak suočiti s mucanjem i istražiti zašto se ono javlja. Pisanje može biti prvi korak u sređivanju svoje jezičnosti. Mucava osoba može opisivati svoje stanje, zapisivati kritične situacije, ali pravi test bit će kad se sugovornik pojavi pred njom i kad će morati pokazati može li u govoru biti u svojim riječima.

U mucanju kao govoru, za razliku od pisanja, nošenje s riječima događa se u većoj aktualnosti i neposrednosti: u pisanju postoji odmak, pritisak je manji, jer se s težinom riječi čovjek suočava sam. Jezik je i u pisanju težak i ono se ne odvija bez zastojā; recipijenti postoje, ali su implicitni, nisu fizički prisutni i situacija je zato preglednija. U govoru je manje posrednika, traži se instantno očitovanje, nema gotovo nikakvog prostora za ogledanje vlastitih i tuđih riječi. Iz tog je razloga govor kao takav težak. Struja misli teče djelić sekunde i odmah je vani među drugima.

Slično tome, ali na još neposrednijoj razini, mucava osoba nema problema ni u razgovoru sa samom sobom. [5] Takav razgovor može biti zvučan, naglas, a može biti i zvučno neartikuliran u formi unutrašnjeg solilokvija. Na primjeru razgovora sa samim sobom brzo se kristalizira zapetljaj koji se nalazi u mucanju: solilokvij, ako i jest čujan, dopire samo do osobe koja ga izgovara, drži se u njenom krugu. Glas tada ispunjava funkciju niže razine: on jest materijalizacija, izvanjštenje misli koje također konkretizira unutarnje stanje, ali izgovorene riječi tek su riječi za vlastite uši, jezik za samog sebe, koji time zapravo i nije jezik ako se pod jezikom podrazumijeva nešto za opću uporabu. Osoba koja u razgovoru sa samom sobom ne muca jednako je na rubu da ispadne iz jezika kao što je to i osoba koja u razgovoru sa samom sobom misli da uistinu razgovara s nekim drugim. Biološki i evolucijski gledano, glas se razvio zato da ga drugi čuju, tj. da se čuje ono što se preko njega ima za reći.

Daljnja specifikacija koja objašnjava mucanje jest činjenica da su ljudski glasovi jedinstveni. Pitanje je jesu li fizički jedinstveni poput otiska prsta, ali svaki glas pripada samo jednom i baš tom čovjeku zato što je dio njegovog tijela i neotuđiv je od njega. Iako zračnu struju koja ulazi kroz usta u pluća ljudi dijele, fiziologija i mikrostruktura cijelog kanala kojim zračna struja prolazi je jedinstvena. U glasanju sudjeluje više organa i svaki doprinosi specifičnom oblikovanju glasa. Budući da riječi kao nešto opće trebaju proći taj individualni kanal osobe koji završava u glasu, događaju se trenje i sukob između općeg i pojedinačnog - iz mojih usta treba izaći nešto što drugi trebaju ocijeniti. Da ne bude zabune, kakvoća glasa nije uzrok mucanja: osobe koje mucaju ne mucaju zato što imaju neuobičajenu boju glasa. Mucaju zato što nisu sigurne u glas kao alat za izvanjštenje riječi i nemaju pouzdanja u glas kao granicu između unutarnjeg i vanjskog. [6]

Problem s riječima koje mucave osobe imaju, međutim, nije samo njihov. Kod njih je on naglašeniji. Riječi su općenito nešto strano. Nisu urođene i nisu nešto organsko: pritom nije samo riječ o banalnoj činjenici da se jezik mora po rođenju naučiti, nego i o tome da s riječima ne možemo zajamčeno znati na čemu smo. Uvijek, naime, postoji prijetnja da nešto nismo razumjeli, da nismo bili razumljeni, da smo rekli premalo ili previše, ili da riječima nismo postigli ono što je trebalo. Ta radikalna neadekvatnost proizlazi iz činjenice da je jezični proces po sebi arbitraran, otvoren i nezavršiv, iz toga da je više onoga o čemu se može govoriti nego onoga što se govori, kao i iz toga da je ono što se govori - naime, jezik sam - također stvarnost za sebe, također nešto o čemu se može govoriti, pa se i na njega primjenjuju atributi arbitrarnosti i otvorenosti. No, iz toga ne treba zaključiti da su fluidnost i bestemeljnost u jeziku prevelike. Nisu čak ni tolike da bi omele uobičajeno svakodnevno komuniciranje. Ali one posjeduju objektivnu krhkost koja svako toliko iskrsava. Na pozitivnoj strani, takva obilježja jezika predmet su lingvističkih, filozofskih i poetskih istraživanja, a na negativnoj strani mogu se pojaviti u obliku poremećaja s kojim se primjerice mucave osobe suočavaju.

Glas u zajednici

Mucavim je osobama najteže izgovarati rečenice koje  konstatiraju  određeno (vlastito ili tuđe, vanjsko) stanje. Takve rečenice su najmanje bezazlene i primarni su adresat za test istinitosti: one su najrizičnije jer se u njima pokazuje važna, možda i najvažnija, funkcija jezika pa mucave osobe pokazuju mogu li se s njome nositi. U razgovorima se, za razliku od primjerice monološkog izvještaja, postavljaju pitanja, daju se kratki potvrdni ili niječni odgovori, osvrće se i kratko komentira, a težište se prebacuje i dijeli među osobama koje razgovaraju. U razgovoru nema tolikog tereta kao u slučaju kad se očekuje da jedna osoba suvereno govorom nešto iznese; u razgovoru sugovornici zajedno grade priču, izmjenjuju se u slušanju i govorenju, dok, s druge strane, u monologu jedna osoba okupira prostor komunikacije, a drugi su na duže vrijeme slušatelji.

Općenito, za izricanje neke istine od šireg značaja potrebna je hrabrost stajanja iza vlastitih riječi, odnosno uvjerenost da ono što se iznosi stoji, da je istinito. Iz toga slijedi i rizik, u blažem slučaju, od promašaja i prelaska u neistinu, a u težem, rizik od ugroze ako bi iznesena istinita tvrdnja mogla razotkriti nešto važno. Osoba koja muca suočava se redovito sa sličnim opasnostima. Strah se pritom javlja na jednoj razini niže, onoj koja se još ne tiče sadržaja, nego načina ili sredstva njegovog iznošenja. U vezi s time, bi li sadržaj, kada bi bio pogođen i utemeljen, automatski bio u stanju preskočiti medij, u slučaju mucanja glas, i izaći neokrnjen? Ako se mucanje najviše javlja u konstativnim rečenicama, bi li mucanje nestalo kada bi konstativi bili dovoljno snažni da se na sam čin izricanja ni ne osvrću? Može li sadržaj nadvladati medij?

U mucanju, kao i u svakom govoru, sijeku se tri strane: jezični sadržaj koji bi trebao izaći van, glas koji služi kao medij i vanjski primatelj sadržaja. Pitanje je koja od tih strana u mucanju preteže, tj. koja strana izaziva mucanje. Izgledno je da se ne može izdvojiti nijednu stranu, nego da sve tri u spoju čine mucanje. Ipak, rješenje za izlaz iz problema mucanja nalazi se jedino u jezičnom sadržaju koji bi trebao izaći van. Glas je tek medij, kao što su i pisanje i gestikulacija medij. Istina, glas je od pisanja i gestikulacije specifičniji medij, neposredniji je i urođeniji, ali, naposljetku, ipak je samo medij i cijela se stvar sastoji u tome da osoba koja muca to osvijesti i da sadržaj kojeg kani preko glasa iznositi razvije toliko da na glas pritom zaboravi.

Taj zadatak ipak nije jednostavan. Glas, kada ispunjava svoju funkciju da bude čujan drugima, postaje dio zajednice. Najjasniji primjer, koji je i etimološki prikladan, jest glasovanje na različitim izborima. Sposobnost normalnog govorenja u povijesti je na različite načine bila direktno povezana s mogućnošću djelovanja u zajednici: u židovskoj tradiciji gluhonijemi primjerice nisu imali jednaka prava i odgovornosti, nije ih se moglo kazniti i nisu smjeli biti vlasnici zemlje i kuća, a u klasičnoj Grčkoj i Rimu bilo je dozvoljeno ubiti gluhonijemu djecu do njihove treće godine starosti (Rée 1999: 95). Glas je, dakle, alat za sudjelovanje u zajednici, što je osobito vidljivo na primjeru društava koja nisu poznavala pismo. Glas je, prije izuma pisma, bio sredstvo koje fizički najdalje dopire; on je mogao doprijeti dalje od pokreta ruke, koji je ograničen samo na vidno polje.

Gluhonijeme osobe, zato što nisu mogle proizvesti riječi kao ono opće, bile su isključivane iz zajedničkog prostora gdje se riječi dijele. Mucave se osobe bore da uđu u zajednički prostor, svojim ponavljanjem riječi one kucaju na njegova vrata. Prostor zajednice obilježen je standardiziranjem govora [7] kako na leksičkoj tako i na značenjskoj razini: oni koji u zajednici sudjeluju moraju se razumjeti i raznolikost govorā ih ne smije odvući u izoliranost. Standardizirani govor stoga ujednačuje, izricanje onog općeg razumljivo je i prihvatljivo ako ne odskače od norme kojom se govori. Ono individualno se zajedničkome mora prilagoditi, ali tako da ne izgubi svoju individualnost. Mucava se osoba nalazi na razmeđu toga dvoga: za nju ‘uvijek ima previše riječi, a opet nikada dovoljno’ (Connor 2014: 27): nikada dovoljno da izrekne sve ono individualno, a previše onih riječi koje smatra tuđima.

Zaključak

Mucanje je, dakle, rezultat spajanja i trvenja između unutrašnjeg i vanjskog, individualnog i općeg. Glas je njihova granica: dio je individualnog tijela, ali funkcija mu nije da bude ograničen na individualno tijelo. Odnos prema glasu može se promatrati kroz dvije faze. Prva je ona, kao u slučaju mucanja, gdje glas još nije individualiziran, gdje je on kao sredstvo iznošenja onog unutarnjeg još prevelik, nezgrapan i neprisvojen. Promatra ga se odvojeno od sebe i riječi koje bi se trebale smjestiti u njega kruže okolo s tek kojim djelimičnim pogotkom. Iz repetitivnosti u mucanju i rastezanja riječī kao da se probija i rađa puni govornik: što manje ponavljanja, to veće pouzdanje u djelovanje riječima. Druga je faza ona koja slijedi nakon proboja magične granice individualnog glasa: težina glasa je umanjena, glas se, zbog svoje neposrednosti, više ne vidi kao jedino sredstvo djelovanja riječima, on više ne može kontrolirati mnoštvo i snagu riječī pa pri njihovom iznošenju postaje sekundaran u odnosu na ono što se iznosi. Individualno je našlo svoj način da boravi u općem.

------------------------------

[1] Tako se na stranicama Američke zaklade za mucanje (The Stuttering Foundation of America) nalazi tvrdnja da ‘ne postoji razlog vjerovati da emocionalna trauma uvjetuje mucanje’ (https://www.stutteringhelp.org/faq), dok se na stranicama američkog Nacionalnog udruženja za mucanje (National Stuttering Association) tvrdi da ‘emocionalni čimbenici obično prate mucanje, ali [da] ono primarno nije psihološko (mentalno) stanje’ (https://westutter.org/myths-about-stuttering/).

[2] Vidi https://westutter.org/myths-about-stuttering/

[3] Mucanje je fenomen pretežno vezan uz dječju dob: do ranog puberteta mucanje spontano nestaje kod 74% djece (Ward 2006: 16). Ono pogađa 1% ukupne svjetske populacije (Carlson 2013: 497) i stoga preostaje velik broj onih koji se s mucanjem nose u odrasloj dobi. Ovaj je tekst potaknut činjenicom da se mucanje zadržava i u odrasloj dobi i nastoji joj dati filozofsko tumačenje.

[4] Usput rečeno, česta je pojava, ujedno problematična, da slušatelj osobe koja muca ubrzava proces komunikacije i dovršava riječ koju se ova trudi izgovoriti. Problematična je jer je upitno treba li, bez obzira na trajanje, pustiti da mucava osoba izgovori riječ. Ako dovršimo riječ umjesto nje, ne činimo li joj medvjeđu uslugu oduzimajući joj priliku da se izbori za riječ koju pokušava izgovoriti?

[5] Upitno je je li razgovor sa samim sobom uistinu razgovor, ali to ću ostaviti postrani.

[6] Usp.:‘Stvaranje zvukova čin je povjerenja: da se dopusti udisanje i izdisanje potrebno je otvoriti tijelo’ (Karpf 2006: 127).

[7] Usp.: ‘Zamislite voditelja koji bi večernje vijesti na televiziji čitao s jakom regionalnim akcentom. To bi zvučalo apsurdno jer država, po definiciji, nema akcenta’ (Dolar 2009: 22f).

Literatura

Brosch, S. i Pirsig, W. 2001. ‘Stuttering in History and Culture’, International Journal of Pediatric Otorhinolaryngology, 59, 81-87.

Carlson, N. R. 2013. Physiology of Behavior (New Jersey: Pearson)

Connor, S. 2014. Beyond Words. Sobs, Hums, Stutters and Other Vocalizations (London: Reaktion Books)

Coriat, I. H. 1933. ‘The Dynamics of Stammering’, The Psychoanalytic Quarterly, Vol. 2, 244-259.

Dolar, M. 2009. Glas i ništa više (Zagreb: Disput)

Gordon, N. 2002. ‘Stuttering: Incidence and Causes’, Developmental Medicine & Child Neurology, 44, 278-282.

Jergović, M. 2013. ‘Ivan Posavec: Tomov križ’, izvor: osobna web-stranica Miljenka Jergovića, https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/ivan-posavec-tomov-kriz/ [pristup 22.10.2021.]

Karpf, A. 2006. The Human Voice. The Story of a Remarkable Talent (London: Bloomsbury)

Martin, D. 2016. ‘Stuttering from the Anus’, Canadian Journal of Disability Studies, 5.3, 114-134.

National Stuttering Association [Nacionalno udruženje za mucanje], https://westutter.org [pristup 13.1.2022.]

Rée, J. 1999. I See a Voice: Deafness, Language and the Senses - A Philosophical Inquiry (New York: Metropolitan Books)

The Stuttering Foundation of America [Američka zaklada za mucanje], https://www.stutteringhelp.org [pristup 13.1.2022.]

Ward, D. 2006. Stuttering and Cluttering: Frameworks for understanding treatment (New York i Hove: Psychology Press)

Autor: Matej Čolig Foto: Pixabay