Vraćanje dostojanstva starosti

Predložit ću vam stoga jednu militantnu ideju.

Bilo bi sasvim pravedno organizirati velike proteste

za stvaranje saveza mladih i starih,

usmjerene zapravo protiv današnjih odraslih.

Alain Badiou, Pravi život

Ako osoba ne vjeruje u bilo kakav oblik posmrtnog života, ovaj život jedini je kojim raspolažemo. Ta činjenica jedinstvenosti još je vrjednija ako se uzme u obzir da je moje postojanje splet velikog slučaja: mogao sam ne biti, do moga je začeća moglo ne doći, a moje ja moglo se nikada ne formirati ili se barem moglo formirati na način koji mi ne bi omogućio dovoljnu funkcionalnost u životu.

Sve ovo zapravo govorim kako bih istaknuo jednu drugu činjenicu, naime, ako je ovaj život jedinstven, onda bi iz njega trebalo otići s osjećajem da je ta jedinstvenost neprocjenjiva, da je sam život neprocjenjiv i da je moje postojanje tijekom otprilike sedamdeset godina zaista ravno čudu.

No, nažalost, znamo da nije uvijek tako, a pogotovo nije za onaj dio populacije koji se prirodno nalazi pred odlaskom - stariju populaciju. Kažem “pogotovo”, jer pišem iz pozicije života u Zapadnom svijetu, gdje starija populacija čini značajan dio ukupne populacije, toliki da plaši neke demografe zabrinute za održanje tog svijeta, i gdje, nakon što bude potrošena višedesetljetnim radom, često odlazi prepuštena sama sebi.

Pišem ovo također iz pozicije osobe koja živi u državi gdje se napuštanje roditeljskog doma u ranoj odrasloj dobi ne podrazumijeva, štoviše, gdje je ta dob među prosječno najvišima u Europi. Razlozi za to dijelom su u tradicionalnom načinu života gdje više generacija u obitelji dijeli jedan prostor, a bome dobrim dijelom i u materijalnim razlozima, jer je mladima osamostaljivanje postalo prilično skupo.

U ovom se tekstu ne kanim baviti tim socio-ekonomskim fenomenom, nego nečime drugim - savezništvom između mladih i starih. U vremenima kada je osamostaljivanje mladih u što ranijoj dobi na Zapadu bilo uobičajena i očekivana praksa, životi kako onih koji se osamostaljuju tako i onih od kojih se mladi osamostaljuju bili su predvidljiviji, sigurniji. Dob odlaska u mirovinu bila je niža, mirovine su bile financijski dostojastvenije, poslovi nisu bili toliko prekarni, a socijalna kohezija među individuama bila je veća. Radilo se, ukratko, o državama blagostanja ili barem o državama koje su težile da kod sebe stvore socijalno blagostanje. Danas, u doba nabrijanog neoliberalizma, realno možda jesmo prosječno bogatiji, ali blagostanje - i materijalno i duhovno - ne kotira kao prije 50-ak, pa i manje godina.

Uzet ću jedan primjer. Prije nekoliko godina, ne sjećam se više čime potaknut, pogledao sam dojmljiv dokumentarac Švedska teorija ljubavi. Od mnogih upečatljivih segmenata, posebno pamtim onaj kada u stanu u nekom švedskom gradu, nakon ne znam koliko dana ili tjedana, otkriju tijelo preminulog starca, vjerojatno zato što su primijetili zaudaranje. Nitko mu se, kažu u filmu, nije javljao, nitko nije provjeravao kako je i je li živ. U starosti je bio prepušten sam sebi. Otišao je s ovog svijeta kao da nije ni postojao. Zar je to život dostojan čovjeka?

Kada na tragu Badioua govorim o savezništvu mladih i starih, mislim na savezništvo koje bi išlo kontra uvriježenih očekivanja, koje bi mlade potaknulo ne da slave i gordo uživaju mladost negdje daleko od staraca čije je vrijeme prošlo, nego da u njima, možda izlizano rečeno, vide kasnije verzije sebe. Jer i mladi i stari, da ponovim ono s početka teksta, borave u ovom svijetu samo jednom, a kraj života - smrt - trebao bi predstavljati odlazak na vrhuncu jednog puta i iz najveće moguće punine koju osoba može doseći. Je li stara osoba, samo zato što je stara, zaslužila da s ovog svijeta ode sa žaljenjem što je uopće živjela?

Badiouova misao iskorištena za moto teksta glasi u cijelosti ovako:

Predložit ću vam stoga jednu militantnu ideju. Bilo bi sasvim pravedno organizirati velike proteste za stvaranje saveza mladih i starih, usmjerene zapravo protiv današnjih odraslih. Najbuntovnijih ispod trideset godina i najokorjelijih s više od šezdeset protiv četrdeseto- i pedesetogodišnjaka na unosnim položajima. Mladi bi ljudi rekli da im je dosta lutanja, dezorijentiranosti i beskonačne lišenosti bilo kakvog znaka svog pozitivnog postojanja. Rekli bi isto tako da nije dobro da se odrasli pretvaraju kako su vječito mladi. Stari bi rekli da im je prekipjelo podnositi da ih se podcjenjuje, da ih se uklanja iz tradicionalne slike starih mudraca, baca u staro željezo, deportira u zdravstvene stacionare gdje su ostavljeni da umru, i da trpe potpuni nedostatak svoje društvene vidljivosti. Ovaj mješoviti protest bio bi nešto posve novo i vrlo važno! Uostalom, na mnogim putovanjima diljem svijeta vidio sam nemalo skupova, nemalo situacija u kojima se publika sastojala od jezgre starih pustolova, starih koji su kao i ja nadživjeli velike bitke iz sixties i seventies, te potom gomile mladih ljudi koji su dolazili vidjeti ima li filozof što reći o usmjerenju njihovih života i o mogućnosti za pravi život. Vidio sam, dakle, širom svijeta, obrise saveza o kojem vam govorim. Baš kao u vježbi preskakanja preko leđa, čini se da bi mladi ljudi danas trebali skočiti preko dominantne dobne skupine, one kojoj je ugrubo između 35 i 65 godina, kako bi s malom jezgrom starih nerezigniranih buntovnika stvorili savez dezorijentirane mladeži i starih pustolova života. Zajedno ćemo zahtijevati da se otvori put pravog života.

Dakle, umjesto da se u starim osobama vidi smetala, potrošače naših sredstava i naše mladenačke energije, u njima treba vidjeti ljude koji gore od potencijala - ne radnog kakav se danas perverzno zagovara, nego potencijala za promjenu svijeta nabolje.

Uvjerio sam se u to u više navrata tijekom svog ne samo profesionalnog iskustva. Kod staraca čuči neiskorištena želja za djelovanjem, stvaranjem i priznanjem. Pogotovo je to slučaj kod onih koji si tek po odlasku u mirovinu mogu priuštiti da se slobodno bave onime što ih je godinama ili desetljećima zanimalo, ali nisu imali prilike trajno se i u miru tome posvetiti. Zbog te oslobođene strasti ponekad mogu biti previše ustrajni, ali su istovremeno ponizni i svjesni životnog trenutka u kojemu se nalaze; ne pate od slijepe samouvjerenosti koja karakterizira mlađe naraštaje.

Nije mi namjera idealizirati starost. Itekako sam svjestan da je fizički i mentalno zdrava starost više iznimka nego pravilo. No, smatram da bi više bila pravilo kada se ljude u mirovini sustavno ne bi tretiralo kao da nisu od koristi jer radom više ne mogu doprinositi društvu.

Primijetio sam da odnedavno u jednom hrvatskom dnevnom listu izlaze novinarski eseji istaknutih javnih osoba o vlastitoj starijoj životnoj dobi. Prije tri godine u Francuskoj je objavljena knjiga Život, starost i smrt jedne žene iz naroda [Vie, vieillesse et mort d’une femme du peuple] Didiera Eribona, autora poznatog i u Hrvatskoj, najviše po autobiografskom romanu Povratak u Reims. U njoj on preko pisanja o vlastitoj majci progovara o starosti u današnjem vremenu, prvenstveno u Europi. Možda su ova dva podatka, kao i citat iz Badiouva djela Pravi život, znak vremena i reakcija na starenje Zapadnog svijeta. No, možda doista nastupa klima koja će se prema starijim osobama odnositi drugačije - s iskrenim poštovanjem kojeg zaslužuju.

Jer govoriti o starosti u ovom novom, pozitivnom tonu još uvijek je neka vrsta tabua. Ili kako je rekla Simone de Beauvoir u svom prilično nepoznatom djelu Starost [La Vieillesse], mladi ne pišu o starosti jer im je daleka i jer su zaokupljeni brigama i interesima svoje dobi, a stari o njoj ne pišu jer za to što više nisu sposobni. Nastaje, dakle, jedan procijep u kojem govor o starosti nestaje. Međutim, sve više glasova koji se tome suprostavljaju svjedoči o tome da se starosti vraća dostojanstvo koje je - preko pojmova mudrosti i iskustva - nekoć imala.

Autor: Matej Čolig

Foto: Pixabay