Dijana Matković: Ako odeš predaleko iz društva, na kraju će te ubiti priroda

“Pisci u pravilu postaju oni i one koji u početku nisu imali mogućnost sudjelovati u svijetu, pa su zato bili osuđeni na to da ga samo promatraju. Osim toga: možda su u pisanju dobri primarno oni za koje je okolina bila izvor opasnosti, pa su je u stalnoj budnosti morali promatrati i proučavati. Osluškivati razgovore, shvaćati skrivena značenja, prizvuke, znati što slijedi ako je riječ izrečena na jedan način, a što ako je izrečena na drugi. Dobri postaju ako uspiju pobijediti ograničenja u koja su rođeni i nadići internaliziranu negativnost koja ih blokira pri pisanju. U najmanju ruku to, dakako.” (58)

“Na dijametralno suprotnoj strani stoji engleski filozof, kritičar i kulturni teoretičar Mark Fisher, koji je velik dio svoga djelovanja posvetio istraživanju utjecaja dominantnih ideologija i pripadnosti određenoj društvenoj klasi na to kako se pojedinac osjeća i ponaša. Fisher, koji je bolovao od kronične depresije, dolazi je iz niže radničke klase, a kod sebe je primjećivao kako se u brojnim ulogama koje je u životu trebao preuzeti, recimo u ulozi profesora, osjećao kao prevarant, kao netko tko samo simulira taj poziv, a s njim i status. Netko koga će prije ili kasnije raskrinkati, uvidjet će da mu tu nije mjesto. Fisher je pritom razmišljao o tome kako psihologija sve tumači ranim djetinjstvom, što nije neopravdano, no da pritom propušta važan čimbenik: društvenu moć.” (91)

“Priče o probojnicima uvijek su takve da istaknu individualni karakter pojedinca, njegovu ili njezinu ustrajnost, talent i tako dalje. Javno istaknuti probojnici služe skrivanju okolnosti i sustavnih pogrešaka koje djeluju na osobe na društvenoj margini. Doista važna (novinarska) priča ne sadrži pitanja o tome zašto je netko uspio, nego primarno zašto mnogo nisu.” (102)

“Zato ih se može naći posvuda. Pojedinci koje čuješ kako u zanosu govore kako su pronašli put do sebe. Kao, dosada nisam cijenio ili cijenila samu sebe i davala sam se za druge, a onda sam pronašla sebe. Govore o tome kao o duhovnom rastu, udubljivanju i sazrijevanju, slušam ih i ne mučim ih činjenicom da osjećaj olakšanja nije došao zbog njihovog navodnog skoka na ‘višu razinu duhovnog funkcioniranja’, nego zbog usklađivanja s dominantnom ideologijom, s individualizmom. Sa sebičnošću i motom ‘svatko za sebe’. Prepustili su se struji.” (103)

“[J]esam li se ja objavljivanjem knjige doista nekamo probila ili su nekoga kao što sam ja pripustili k sebi - u javnost, u literaturu, u obrazovanje - tek u onom trenutku kad ta područja više nisu imala nikakve vrijednosti, to jest kad više nisu imala snage pokrenuti društvene promjene?” (103-4)

“Usponom brutalnog neoliberalizma koji nas je u skladu s mišlju Margaret Thatcher da ‘društvo ne postoji’ razbio na samotne pojedince, svi sve više žudimo za nestalim zajednicama. O stanju društva nemalo govori i to kako plešemo na popularnu glazbu: od šezdesetih godina, pokušaja razgradnje tradicionalnih rodnih uloga i sve većeg individualizma, plešemo sami, a ne više u paru kao prije.” (109)

“Čitala sam kritiku pisanja i javnog djelovanja već spomenutog Édouarda Louisa u kojoj se recenzentica mršti zbog toga što je Louis navodno previše naivan (za njezin profinjen teorijski ukus, pri čemu se, dakako, radi o cinizmu ljubljanske kulture onakve kako je definira Krašovec). Istovremeno joj se čini da ne ispunjava svoje poslanstvo jer da njegova mama ne bi shvatila o čemu on piše. Po njezinom je mišljenju Louisov problem u tome što je negdje između - previše je naivan za intelektualce, a premalo za svoju mamu. I upravo je to kvaka nas koji dolazimo od drugdje. Nisi nalik onima koje si ostavio iza sebe ni onima već afirmiranima. Nisi dobar ni za jedne ni za druge. No cilj Louisovog pisanja vjerojatno nije u tome da njegove knjige razumije njegova mama, nego da svoju mamu ili, još vjerojatnije, svoju poziciju učini vidljivom.” (145)

“Ako odeš predaleko iz društva, na kraju će te ubiti priroda.” (247)

“Prije nekoliko godina je urednica s nacionalnog radija, kad sam željela problematizirati nezaposlenost i stambene probleme mlađe generacije, od mene naručila drugačiji prilog: ‘Nećemo jamrati! Primjerima pojedinaca koji su uspjeli u poslovnom smislu u ovim ćemo kriznim vremenima očajnim ljudima pokazati da je promjena moguća ako se potrudimo!’

Odbila sam napraviti takav prilog.

Urednica nije osvijestila djelovanje dominantne ideologije samoostvarenja na svoje mišljenje, zato nije vidjela da ljudima koji su u nevolji primjeri uspješnih pojedinaca ne podižu motivaciju, nego ih ti ljudi prije doživljavaju kao teret zapovijedanog uspjeha. Tuđe samoostvarenje se, prije nego u ushićenost, prenosi u osjećaj loše savjesti i krivnje zbog vlastite neostvarenosti. Takva je prezentacija uspjeha primarno opasna zato što nam šalje poruku da za naš neuspjeh nije kriv sustav, da nije kriva gospodarska kriza, da nisu krivi oni na vlasti ili oni koji su bili na vlasti prije njih, da nisu krivi nesposobni poslodavci ili toksične radne okoline, da nije krivo ni to što se poslovi dobivaju preko veza - za neuspjeh je kriv samo pojedinac koji nije dovoljno ubrzao. Koji nije razmišljao dovoljno pozitivno. Kad je odgovornost za situaciju oblikovanu od mnogih čimbenika tako pojednostavnjena i više od svega individualizirana, gubi se sljedeće: s jedne strane, osjećaj kolektivne pripadnosti, a, s druge strane, mogućnost otpora, pri čemu je to dvoje isprepleteno. S kim ćeš se povezati ako si za svoj neuspjeh ili za to što si dobio otkaz na poslu sam kriv? Protiv koga ćeš se pobuniti ako problem nije u onima koji su više na društvenoj ljestvici, koji imaju stvarnu moć pokrenuti promjene, nego u tome da ti nisi dovoljno vjerovao u sebe, nisi došao na pravu ideju, nisi dao najbolje od sebe, a imao si iste mogućnosti kao i svi ostali? Mi ljudi apsolutno nemamo iste mogućnosti. Sredine iz kojih dolazimo odlučujuće utječu na naš rast. To vrijedi i u životinjskom svijetu: kit će u bazenu narasti neusporedivo manji od onoga na slobodi. Ipak bismo trebali pozitivno razmišljati, ako smo uhvaćeni u bazenu i ako poslova nema, nećemo imati posao.

Oni koji uspiju unatoč svemu pogreška su sustava, ne pravilo. Isto kao što je genij pogreška prirode, a ne njezin ustaljeni način funkcioniranja. Zato njihovim isticanjem nikome ne činimo uslugu, nego samo opterećujemo i ušutkujemo one koji nisu uspjeli.” (262-3)

“Ne smiješ se suprotstavljati ljudima koji imaju veći socijalni kapital od tebe. Nitko ti se neće pridružiti, nitko te neće podržati, jer bi takvim postupkom sami izgubili socijalni kapital.

Baci sve žetone na stol, provociraj i uznemiravaj one koje se ne smije provocirati i uznemiravati, i sramotno izgubi. Isključenost je majka intelektualne stimulativnosti.” (316)

Iz: Dijana Matković, Zašto ne pišem, prev. Anita Peti-Stantić, Ljevak, Zagreb, 2024.

Foto: Pixabay