top of page

Kratka povijest političkog organiziranja Roma

Nakon stoljećā često represivnih politika u državama na čijim su se teritorijima nalazili, kod Roma se od 19. stoljeća, po uzoru na proces stvaranja nacionalnih država diljem Europe, sve više javlja ideja jedinstvene i organizirane zajednice. Taj je proces bio spor, kompleksan i pod utjecajem brojnih faktora koji su ga vodili u različitim smjerovima, nerijetko i međusobno kontradiktornim. Usprkos tome, težnja prema političkom organiziranju urodila je uspješnim međunarodnim povezivanjima kao što su prvi Svjetski kongres Roma ili Međunarodna romska unija (IRU).

 

Počeci organiziranja i razvoj ideje romske države


Pojam države može se odrediti kao politički entitet koji upravlja društvom na određenom teritoriju. U modernom periodu, otprilike od 17. i 18. stoljeća, država se naglašeno veže uz pojam nacije, odnosno uz proces nacionalne i kulturne homogenizacije. Benedict Anderson, teoretičar koji je istraživao izvore nacionalizma, naciju je definirao kao imaginarnu političku zajednicu čiji članovi dijele istu sliku vlastite zajednice. Jedan drugi istaknuti teoretičar nacionalizma i etniciteta, Anthony D. Smith, naciju je pak odredio kao kulturno-političku zajednicu koja je postala svjesna vlastite autonomije, jedinstva i posebnih interesa.


Krajem 18., a osobito u 19. stoljeću, nakon Francuske revolucije i Američke deklaracije o nezavisnosti, nacionalizam kao podudaranje nacije i države postaje jedna od dominantnih političkih ideja diljem Zapadnog svijeta. U mnogim zemljama u Europi spoj nacionalizma i narodnog suvereniteta doveo je tijekom 19. stoljeća do težnje za uspostavljanjem nacionalne države.


Ta su se politička zbivanja odmah prelila i na romsku zajednicu. Kako Elena Marushiakova i Veselin Popov navode u članku „Romi – nacija bez države? Povijesna pozadina i suvremene tendencije“ iz 2005. godine, koji ovome tekstu služi kao baza, prvi tragovi težnje Roma prema emancipaciji i stjecanju jednakopravnog nacionalnog statusa datiraju iz druge polovice 19. stoljeća na teritoriju Osmanskog Carstva na Balkanu. Tako je godine 1868. u bugarskim novinama Makedonija koje su izlazile u Istanbulu objavljeno „Pismo uredniku“ Ilije Namčeva, potpisanog kao 'Egipćanin', u kojem on zagovara pravo Roma kao starih stanovnika Europe na održavanje vjerskih praksi na vlastitom jeziku i u kojem ukazuje na potrebu jačanja romskog društva i uvođenja vlastitog sustava obrazovanja. Ideje poput ovih, u kojima se nazire i formiranje romske države, za to su vrijeme, dakako, bile nerealne. Međutim, one svjedoče o pionirskim nastojanjima da se Romi povežu, organiziraju i ojačaju vlastitu zajednicu u svrhu, primjerice, stjecanja jednakih građanskih prava. Balkan tog razdoblja za takve je aktivnosti bio plodan teritorij: pored toga što su Romi ondje boravili stoljećima, mnogi od njih više nisu bili nomadi i stekli su prilično rano, već od 15. stoljeća, određena prava.


Stoga nije iznenađujuće da su se i prve romske organizacije u prvoj polovici 20. stoljeća pojavile upravo na Balkanu. Rasprostranjene od Rumunjske i Bugarske do Grčke i Jugoslavije, te su organizacije tijekom ’20-ih i '30-ih radile na ostvarenju jednakog građanskog statusa Roma istovremeno nastojeći oko očuvanja posebnih kulturnih i etničkih obilježja romske zajednice, što je vrlo često bilo u sukobu sa službenom politikom matičnih država.


Drugačija je u tom razdoblju situacija bila u Sovjetskom Savezu. Ondje je država bila ta koja je osnivala romske organizacije koje su potom bile pod njezinom potpunom kontrolom. Na taj je način nastala Sveruska romska unija u Moskvi 1925. godine, a sljedeće godine organizacija iste vrste i u Bjelorusiji. Nakon Drugog svjetskog rata, princip državne uprave nad romskim organizacijama proširio se po državama cijelog Istočnog bloka. Takav princip državnog upravljanja bio je relativno uspješan, iako je zapravo bio paradoksalan jer su se organizacije razvijale u smjeru – primjerice etnoemancipacijskom - koji nije bio posve u skladu s ciljevima državnih politika. Marushiakova i Popov veoma su dobro saželi tijek i ishode ove sprege države i romskih organizacija: Konačan rezultat ovih procesa za Rome Središnje i Istočne Europe danas stoji u jasnom kontrastu sa sudbinom Roma bilo gdje drugdje u svijetu. Ovdje vidimo, govore autori, stotine i čak tisuće Roma s relativno dobrim obrazovanjem i sa respektabilnim profesijama – učitelje, liječnike, odvjetnike, članove vojske i policije, novinare, umjetnike, znanstvenike, …. Naposljetku, tijekom socijalističke ere stvorena je nova 'romska elita' s novim dimenzijama i vrijednostima te radikalno različita od tradicionalne 'romske elite'. Usprkos nekim slabim točkama, zaključuju Marushiakova i Popov, ova nova elita, formirana unutar totalitarnog sustava (uključujući njihovu djecu i unuke) sada predstavlja važan faktor u sveukupnom razvoju zajednice.  


Rano 20. stoljeće bilo je razdoblje prvog velikog procvata romskog civilnog i političkog pokreta. O tome svjedoči i činjenica da se u 20-im i 30-im godinama prvi put  konkretno javila ideja romske države. Kalderaška obitelj (ili dinastija) Kwiek naseljena u Poljskoj ozbiljno je razmatrala provođenje te ideje u čijem bi središtu bili tzv. romski kraljevi, institucija čiji se korijen nalazi u počecima dolaska Roma u Zapadnu Europu u 15. stoljeću kada su se europskim vladarima Romi tako predstavljali kako bi dobili određene privilegije. Obitelj Kwiek radila je na nečemu što u povijesti Roma dotad nije postojalo – na stvaranju nezavisne države Romanestana. Godine 1934. novoizabrani kralj Jozef Kwiek uputio je Ligi nacija, preteči Ujedinjenih naroda, delegaciju s prijedlogom da se romska država nalazi u Africi, na teritoriju današnje Etiopije. U isto je vrijeme drugi istaknuti član dinastije, Michal, otputovao u Indiju kako bi negdje uz obale rijeke Ganges istražio potencijalni teritorij za željenu državu. Na pionirsko djelovanje dinastije Kwiek zasigurno su utjecale i cionističke ideje stvaranja izraelske države koje su u prvim desetljećima 20. stoljeća bile posebno popularne u Poljskoj. Do ostvarenja tih ideja nije došlo unatoč podršci za njihovu provedbu koju su davale velike kalderaške obitelji iz svih krajeva Europe. Članovi obitelji Kwiek zagovarali su je kasnije i u Francuskoj u koju su emigrirali zbog izbijanja Drugog svjetskog rata – Michal Kwiek je čak pokušao uspostaviti eksperimentalno romsko naselje u okolici Pariza koje bi, uz odobrenje francuskih vlasti, imalo  autonomnu vladu.


Općenito gledano, na nastanak ideje formiranja romske države utjecala je, i još uvijek utječe, specifičnost društvenog i političkog položaja tog naroda. Romi su raštrkani po mnogim državama u kojima se redovito nalaze u statusu nacionalne manjine. Međutim, iako su teritorijalno udaljeni, mnoge od njih povezuje rodbinska povezanost. Osim te krvne i politički krhke veze, zadnjih desetljeća, napose od 1971. i prvog Svjetskog kongresa Roma, među Romima jačaju konsenzualni politički elementi koji se tiču nacionalnog identiteta. Ni zagovaranje nezavisne romske države nije nestalo: najrecentniji su primjeri oni u kojima ju se zamišlja na prostoru Kalinjingrada (nekadašnjeg Königsberga) ili pak na prostoru Makedonije i skopljanske općine Šuto Orizari, u kojoj je romska populacija veoma brojna.  Pri razmatranju ideje romske države, svakako treba spomenuti da su se njome, doduše samo na razini teorije, intenzivno bavili nacisti tijekom Drugog svjetskog rata i da su je zamišljali na teritoriju Gradišća u Austriji.

 

Dominacija Međunarodne romske unije (IRU-a)


Od 70-ih godina 20. stoljeća na međunarodnoj razini među Romima jačati počinje drugačija vrsta povezivanja. Nakon Drugog svjetskog u Zapadnoj Europi nastaju romske organizacije koje su tražile način da se povežu sa sličnim organizacijama iz Istočne Europe. Plod tih nastojanja bio je spomenuti prvi Svjetski kongres Roma koji je organiziran pod načelima 'naš romski put ('amaro Romano drom') i 'naša država nalazi se svugdje gdje se nalaze Romi zato što se Romanestan nalazi u našim srcima'. Drugi Kongres, održan 1978. u Ženevi, donio je među okupljenim romskim predstavnicima novu dimenziju: preko dijaloga s indijskom delegacijom, uspostavio se aktivan odnos s Indijom koja je na Kongresu proglašena 'domovinom-majkom' Roma. Na idućem Kongresu u njemačkom Göttingenu 1981. godine počeo se nazirati bitan faktor koji će sve do danas snažno određivati razvoj romske zajednice – radi se o nevladinim, osobito ljudskopravaškim organizacijama. U razdoblju ovih triju kongresa, sve do četvrtog održanog 1990. godine u Varšavi, smjerom romskog međudržavnog civilnog i političkog pokreta, posebno IRU-a, velikim je dijelom rukovodila Jugoslavija. Njezina delegacija, financirana upravo od strane države, na kongresima je bila najbrojnija i najaktivnija, a cilj takve snažne podrške bio je pokazati drugim državama model po kojem se Jugoslavija politički odnosi prema Romima.


Raspad Jugoslavije početkom '90-ih značio je nestanak njezine vodeće pozicije u globalnoj romskoj politici. S kongresom u Varšavi 1990., težište se prebacilo u Središnju i Istočnu Europu. Dvije glavne poruke s tog kongresa bile su zagovaranje građanskog pripadništva Romā državama u kojima žive i paralelno traženje njihovog mjesta u ujedinjenoj Europi. Tadašnji proces europskih integracija potaknuo je nastanak novog političkog određenja Romā, kao transnacionalne manjine. Međutim, iako im je u mnogim državama bio priznat status nacionalne manjine, realan status im se zbog toga nije značajnije poboljšao. Na petom kongresu IRU-a održanom 2000. godine u Pragu, uz veliku financijsku i zagovaračku podršku češke države, pojavio se umjesto toga krovni pojam Roma kao nacije bez države (ali bez definiranja pojma romske nacije i s protivljenjem grčke delegacije koja je ustrajala na tome da su oni dio grčke nacije). Ulogu službenog predstavnika u međunarodnim institucijama preuzeo je upravo IRU utemeljivši vlastiti sabor, vladu i vrhovni sud istovremeno radeći na svom članstvu u svjetskim i europskim institucijama kao što su UN, UNESCO i Vijeće Europe.


Godine 2001. unutar IRU-a se dogodio prvi značajniji raskol, što je situacija koja će se u idućih 10-ak godina ponavljati i intenzivirati. Tijekom susreta s indijskim ministrom kulture dio čelnika IRU-a tražio je da se Romima dodijeli službeni status naroda indijskog podrijetla čemu bi se pridodalo dobivanje indijskih putovnica. Glavni pobornik te ideje bio je Glavni tajnik Hristo Kjučukov, dok ju je predsjednik IRU-a Emil Ščuka kategorički odbio smatrajući da će se time državama u kojima Romi nisu dovoljno zaštićeni omogućiti da ih kao strane građane lakše deportiraju. Nakon što se s indijske strane nisu dogodili nikakvi službeni koraci u tom smjeru, ta je ideja napuštena.


Šesti i sedmi Svjetski kongres Roma, održani u talijanskom Lancianu 2004. godine, odnosno 2008. u Zagrebu, prošli su u relativnom jedinstvu Međunarodne romske unije. Međutim, zbog manjka financijskih sredstava i zbog jačanja konkurentske organizacije, Europskog romskog i putničkog foruma (ERTF-a), IRU je nakon sedmog kongresa počeo slabjeti. Godine 2012. dio čelnika odvojio se i osnovao Svjetsku romsku organizaciju (World Roma Organisation), dok je iduće godine došlo do uzurpacije IRU-a od strane rumunjske obitelji Cioabă: nakon što je sponzorirala osmi kongres u Sibiu, rodnom gradu romskog 'kralja' Iona Cioabe, na kojemu je kao predsjednik izabran njegov sin Florin, predsjedništvo je naprosto predala u ruke Florinovom bratu Dorinu nakon što je ovaj preminuo. Obitelj Cioabă organizirala je u gradu Sibiu i deveti kongres, no delegacije Roma iz ostalih europskih zemalja koje su sudjelovale na prethodnom kongresu IRU-a već su se ranije odvojile od obitelji i održale su vlastiti deveti kongres u latvijskoj Rigi 2015. godine na kojemu je kao predsjednik izabran Normunds Rudevics.


Na desetom kongresu IRU-a održanom 2016. godine u Skoplju obitelj Cioabă nije sudjelovala, smatrajući da je njezin međunarodni ogranak pravi nasljednik ishodišnog IRU-a. Uz ove dvije frakcije Međunarodne romske unije te uz Svjetsku romsku organizaciju i Europski romski i putnički forum, u svijetu tako danas postoje četiri velike organizacije koje se bore za prvenstvo u predstavljanju Roma na globalnoj razini. Potaknuti ovom razjedinjenošću, mnogi su se romski intelektualci okrenuli Europskom romskom institutu za umjetnost i kulturu (ERIAC-u), osnovanom 2017. godine, kao središnjem poligonu za rad na boljitku romske zajednice u Europi i šire. Međutim, prisutna su također mišljenja da se ovdje zapravo ne radi o razjedinjenosti, nego o pluralnosti te da je sâmo postojanje međunarodnih romskih organizacija veliki napredak jer se nekad smatralo da će ih biti nemoguće stvoriti.

 

Socijalni paternalizam nevladinih organizacija?


Kako je već spomenuto, na prijelazu u ’90-e godine 20. stoljeća politička aktivnost Roma pod sve je većim utjecajem nevladinih organizacija, čemu se nakon pada Berlinskog zida i širenja europskih integracija priključio utjecaj politika Europske unije. Marushiakova i Popov u poziciji nevladinih organizacija prepoznaju dvije, međusobno čak suprotstavljene, tendencije: s jedne strane, navode oni, Rome se promatra kao potklasu, kao izrazito marginaliziranu i socijalno degradiranu zajednicu, koja je do određene mjere socijalno neadekvatna (naprimjer, neki europski programi stavljaju Rome ne u istu skupinu s drugim etničkim manjinama, nego s osobama s posebnim potrebama, homoseksualcima itd.). Ovdje, međutim, valja napomenuti da je tekst Marushiakove i Popova objavljen sredinom 2000-ih te da su se u većini europskih država Romi uzdigli u status nacionalne manjine. S druge strane, nastavljaju oni, stoji drugi pojam ''Ciganske industrije' [''Gypsy industry''] sa svojom tipičnom egzotičnom predodžbom Roma i sa svojim popularnim tezama o specifičnostima romske zajednice i njezinom tipičnom tradicionalnom etničkom kulturom, koje ih čine posve različitima od ne-Roma i koje ih sprječavaju da na jednak način sudjeluju u životu zemalja u kojima žive.


Glavna zamjerka koju Marushiakova i Popov upućuju nevladinim organizacijama jest ta da romskoj zajednici pristupaju paternalistički kao izvanjski faktor manje osjetljiv na njezine potrebe a više usmjeren na vlastite interese. Smatraju da je umjesto toga potrebno pronaći ideje koje će se organski implementirati u razvoj zajednice i koje će iskoristiti unutarnje resurse koje ona posjeduje. U suprotnom, mogao bi se dogoditi paradoks u kojem bi, kako kažu, pravu opasnost za budućnost Roma predstavljali ne toliko rasizam, antiromsko okruženje i djelovanje ili negativni stereotipi nego aktivno uplitanje i konstantno patroniziranje od strane ljudi koji vole Rome (ili barem tako tvrde) i koji u svojoj želji da im pomognu nameću Romima obrasce razvoja koje smatraju najboljima. To bi uplitanje pod krinkom socijalnog pokroviteljstva, bez obzira na subjektivne namjere njegovih sudionika (idealističke ili komercijalne), dugoročno moglo jedino poništiti prirodne mehanizme očuvanja zajednice, čineći time zajednicu konstantnom socijalnom mušterijom profesionalnih dobročinitelja i poništavajući naposljetku perspektive za njezin prirodni razvoj.

 

Specifični izazovi romske zajednice


Romska je zajednica veoma heterogena, što zajedno s materijalnom i socijalnom depriviranošću predstavlja glavne izazove u njezinom političkom organiziranju. Ako bi se išlo u smjeru nacionalnog ujedinjenja, na koje bi se u idućem koraku – koliko god bila nerealna - nadovezala ideja uspostave romske države, pitanje je koliko su vezivni elementi snažni, jer su među Romima prisutne velike razlike (primjerice u jezicima kojima govore). Pojam nacije nije određen jedino zajedničkim podrijetlom, nego i zajedničkim standardnim jezikom i pismom, sviješću o jedinstvu zajednice, zajedničkim političkim predstavnikom, zajedničkim interesima itd. Kod Roma je na stvaranje osjećaja zajedništva svakako utjecao odnos kojeg je kroz povijest prema njima imalo većinsko stanovništvo zemalja u kojima su živjeli. Stradanje u Drugom svjetskom ratu ili Samudaripen u tom je kontekstu jedan od rijetkih elemenata u vezi kojeg među Romima postoji konsenzus o značaju za kolektivni identitet. Međutim, kretanje u smjeru nacionalnog jedinstva još je uvijek otvoreno iz različitih razloga, prvo zbog općenite problematičnosti samog pojma nacije, a onda zbog specifično romskog konteksta. Naime, bi li romska nacija trebala biti jedinstvena i jasno određena ili pak netipično otvorena i labava? Zatim, o kojoj bi se varijanti nacije radilo – o etnonaciji, kulturnoj naciji ili političkoj naciji? Naposljetku, u kojem bi se prostoru nacionalna pripadnost ostvarivala, u prostoru država u kojima Romi danas kao nacionalne manjine raštrkano žive ili na jednom zajedničkom prostoru na kojemu bi okupljeno živjeli? Pojam romske nacije, a pogotovo romske države, zadnjih je dvadesetak godina pao u drugi plan: primjerice, na konferenciji „Romi u proširenoj Europskoj uniji“ koju je 2004. godine u Bruxellesu organizirala Europska komisija, pitanje romske nacije nije bilo uopće dotaknuto.


Danas se u kontekstu pojma romske nacije govori gotovo isključivo o Romima kao nacionalnoj manjini koja unutar država u kojima živi nastoji uz pomoć institucija i organizacija unaprijediti svoj položaj. Taj proces donosi određeni uspjeh, ali Romi su i dalje najdiskriminiranija skupina u Europskoj uniji. Zbog toga je pitanje političkog organiziranja Roma – preko ideje nacije, države ili na neki treći način -  i dalje otvoreno.




Matej Čolig

Comments


Post: Blog2 Post
bottom of page