Ljudski crvi u adamovečkoj šumi

Šuma u Adamovcu jedna je od većih izoliranih šuma Grada Zagreba. Ne znam točnu površinu (koju se uz nevelik trud ipak može saznati), no velika je toliko da ju se u sat vremena umjerenog hoda može prehodati i uzduž i poprijeko. Nije od turističkog interesa, pa ni onog hodačkog, trkačkog ili biciklističkog; interesira tek lokalne tinejdžere motoriste i pokojeg berača gljiva ujesen. I možda se već u odnosu tih dviju skupina nazire ono po čemu je ova šuma važna, meni samo lokalno, ali s onime što joj se događa i globalno: dok je motorista sve više, berača gljiva je sve manje, i to ne toliko zato što bi ta prastara aktivnost sve manje privlačila ljude, nego zato što su gljive sve rjeđe, pogotovo one vrjednije.

Šumu sam otkrio kada smo nabavili psa. Vjerojatno nikad ne bih tako često zalazio u nju da ga nismo navikli na svakodnevno pražnjenje energije trkom kroz šumu. Po svom preciznom biološkom satu, svakog se dana pojavi na vratima u točnom periodu popodneva, otprilike dva sata prije nastupanja mraka. Snažnijeg nagona nego što je moj, svakog me, dakle, dana odvodi u tu rijetku, ne i apsolutnu, oazu praznine, gdje se čovjeka sretne tek u zaista rijetkim prigodama. Živog se čovjeka rijetko sretne, ali sve se više susreće nepovratne tragove koje su ljudi ostavili u vremenima u kojima pas i ja ne obavljamo šetnju.

Najčešće srećemo svoje blizance, čovjeka koji živi na suprotnom rubu šume i koji također revno odvodi svoju pasicu na istu vrstu fizičkog i mentalnog pražnjenja. Uvijek nam se razgovor ukrsti na jednoj točki, onoj zgražanja nad time što se zadnjih godina događa sa šumom. Opet se ne oslanjavši na točne podatke, dojam je nas obojice da se šuma unazad pet godina prorijedila za 10-ak posto, što je, gledano u broju porušenih stabala, na stotine, vjerojatno i tisuće nestalih komada, redovito onih najsnažnijih ili ‘najkvalitetnijih’.

To nas je zgražanje dovelo do još jedne zajedničkosti, da kao nemoćni aktivisti ostavljamo poruke drvosječama. Zbog vlastitih skrupula, poruke su prijeteće, ali nedovoljno. Možda koga na kratak period zaustave, ali rezultat je isti - šuma sve više izgleda kao da je izjedaju crvi.

Obojica smo isto tako primijetili da je i broj divljih, ‘pravih’ životinja sve manji. Lovci svejednako odlaze u lov na srne, iako ih je ostalo ne više od deset; lisica je otprilike toliko; zečeva još manje. Divlje svinje zalutaju u većem broju, no brzo ih se nanjuši i odnese u gulaš ili kobasice. Jedino se zračne životinje dobro drže, jastrebovi i čaplje, prvi jer ljudi u njima ne vide nikakvu korist, druge iz istog razloga kao i jastrebovi, ali i zato što se klima promijenila pa zimi više ne lete na jug, nego ostaju ovdje i sigurne se množe.

Adamovečka šuma, nekoć, kao i svaka šuma, sinonim za bogatstvo života, postala je više nalik stratištu, a svaki odlazak u nju sve je bolniji i sve više izaziva osjećaj nemoći. Pozivalo se na njene rubove i policiju, što zbog buke koju proizvode motori, što zbog nelegalne i nekontrolirane sječe stabala. Fajde nema. Kako bi je i bilo kad se u njoj ne vidi ništa osim izvora neprilične zabave ili profita.

Osim policije, za nju ne brine ni lokalna zajednica, ni civilna ni upravna. Civila, kao što sam rekao, nema, nema ih kako ih je nekad znalo biti, kada se u šumi poštovao red, kada su se stabla sjekla tek za osobne kućanske potrebe, kada su sjekla ona suvišna ili suvišnija, i kada se u zamjenu za uzeto stablo posadilo novo. A o upravi mogu reći tek to da ne znam je li ikad zakoračila u šumu.

Prepušteni smo, stoga, promatranju kako lijepe šumske slike nestaju, kako se umjesto divnih scena gomilaju scene izrovanih tala, praznih polja s panjevima i ostavljenog granja. Bolno bi bilo to gledati i da je samo do estetike i osobnog uživanja. No, kao što znamo, nije. Ova je šuma identitet lokalnog kraja i mala točka koja s tolikim šumskim točkama dijeli tužnu sudbinu uništavanja.

Autor teksta i fotografija: Matej Čolig