mjesta za lov mjesta za skrivanje sve su teža za naći, i kanarinci i zlatne ribice, jeste li primijetili to? sjećam se kad su biljarnice bile biljarnice ne samo stolovi u kafićima; i sjećam se kad su žene iz susjedstva kuhale u loncima varivo s govedinom za svoje nezaposlene muževe kad su im trbusi bili bolesni od straha; i sjećam se da su klinci znali gledati kišu satima i da bi se potukli do krvi zbog ljubimca štakora; i sjećam se kad su boksači svi bili Židovi i Irci i nikada ne bi od njih dobio loš meč; i kad su dvokrilci letjeli tako nisko da si mogao vidjeti pilotovo lice i naočale; i kad je jedan od deset sladoleda na štapiću imao besplatan kupon u sebi; i kad si za 3 centa mogao kupiti dovoljno slatkiša da ti bude slabo ili da ti potraju cijelo popodne; i kad su ljudi u susjedstvu držali kokoši u dvorištima; i kad smo napunili autić od 5 centa voskom od svijeće kako bi trajao vječno; i kad smo izrađivali svoje zmajeve i romobile; i sjećam se kad su se naši roditelji svađali (mogao si ih čuti na kilometre) i svađali bi se satima, vrištali krvničke psovke i policajci nikada nisu došli. mjesta za lov i mjesta za skrivanje, jednostavno ih nema ovdje više. sjećam se kad je svaka četvrta parcela bila prazna i zarasla, i da je gazda dobivao svoju rentu samo kad si imao, i svaki dan je bio jasan i dobar i svaki je trenutak bio pun obećanja.
U: Charles Bukowski, The People Look like Flower at Last, prev. Matej Čolig (Ecco, New York, 2007.)
Comments