['Uvod', str. 8-12.]
Lokalnost, kontingencija i stvaranje značenja - to su bila tri stupa kulturnog obrata. Njihovo je uzdizanje imalo duboke implikacije za socijalnu teoriju. Dok je u ranijim i manje ambicioznim verzijama kulturnog obrata izazov bio kako razumjeti način na koji se ljudi smješteni u istu strukturu mogu okupiti u [9] političku silu, u ambicioznijoj se verziji sámo pitanje pokazalo kao zbunjujuće. Ono pretpostavlja da postoji struktura koja prethodi političkim i kulturnim činjenicama društva i neovisna je o njima. No, kako je ona moguća ako su same strukture lingvistički konstituirane i iskidane kontingencijom i autonomijom aktera? Štoviše, sama se ideja ekonomskog sustava čini prilično neobičnom. Ona zahtijeva da se društvenim praksama imputira određenost koje one jednostavno nemaju te, čineći to, briše sve kontingencije u društvenoj reprodukciji. Prema tome, politika nakon kulturnog obrata odriješena je u svojoj osnovi bilo kakvih ekonomskih interesa ili sposobnosti. Ona postaje fundamentalno otvorena - izgrađena na identitetima radije nego na interesima, htijenju prije nego na sposobnostima, percepciji prije nego na ekonomskim činjenicama.
Globalna promjena
Ironično je da su prigrljivanje radikalne kontingentnosti, odmicanje od ekonomske strukture i skepticizam prema velikim narativima preuzimali socijalnu teoriju baš u vrijeme kada se nemilosrdna logika kapitala nametala diljem planeta. Negiranje nezavisnosti ekonomskih činjenica koje kulturni obrat čini paralelno je s onim što danas zovemo neoliberalnom globalizacijom. Dvije sastavnice ove neoliberalne ere zajedničke su velikom dijelu svijeta kako na Sjeveru tako i na Jugu. Prva je ta da se domašaj privatnog poduzetništva eksponencijalno proširio u usporedbi s prvih trideset godina nakon Drugog svjetskog rata. U periodu nakon rata, kapitalizam je širio svoj krug ustaljenim tempom. Međutim, bio je obuzdavan nekolicinom faktora. Prije svega, dobar dio globalnog Juga još je uvijek bio pod dominacijom seoske proizvodnje koja je predstavljala prirodnu prepreku produbljenju kapitalističkih društvenih odnosa. Drugo, u razvijenom industrijskom svijetu i na Jugu, javni je sektor dominirao [10] značajnim dijelom ekonomije, što je ograničavalo ekonomski i politički utjecaj privatnog kapitala. I treće, jasna je činjenica da je otprilike jedna trećina svjetske populacije živjela u centralno planiranim ekonomijama i zbog toga izvan domašaja kapitalističke robne proizvodnje.
Ovi su fenomeni tijekom većeg dijela stoljeća djelovali kao savršene prepreke moći kapitalizma u globalnim društvenim odnosima. No, krajem stoljeća svi su oni značajno oslabjeli. Kao prvo, posljednja desetljeća u stoljeća svjedočila su na globalnom Jugu velikom ubrzanju u padu udjela seljaka u gospodarstvu.* To se izrazitije događalo u Latinskoj Americi, gdje se važnost ruralnog sektora za ukupnu zaposlenost smanjio s 50-60 posto radne snage u 1960-ima na prosječno manje od 15 posto 2020.[f1] Jednako značajno, postojala je promjena agrarne strukture zanimanjā kojom se priroda zaposlenja prebacila sa seoskih malih posjeda na ruralni nadnički rad - označavajući usisavanje poljoprivrede u kapitalističke forme. No, premda ne istom brzinom, isti se proces čak događao i izvan Latinske Amerike.
Unutar kapitalističkog svijeta, dogodilo se povlačenje javnog sektora tako da su linije koje su dotad bile zatvorene privatnom vlasništvu postale širom otvorene kao dio procesa globalne liberalizacije. Na globalnome Jugu, golema su državna poduzeća dana na dražbu privatnim interesima ili su im naprosto predana; čak i sektori poput energetskog ili prometnog, za koje se sredinom stoljeća smatralo da stoje iznad sposobnosti kapitalističkog menadžmenta, postali su otvoreni kapitalu. U središnjim kapitalističkim zemljama, dobra i usluge koji su bili distribuirani kao građanska prava odijeljeni su i pretvoreni u robe. Dohodovne su potpore oslabjele ili su ugašene, a sigurnost zaposlenja je unazađena, što je većinu stanovništva i njezino ekonomsko blagostanje učinilo sve više ovisnom o tržištu rada. [11]
I, naravno, s padom Sovjetskog bloka, s jedne, i marketizacijom kineske ekonomije, s druge strane, skoro jedna trećina čovječanstva bila je bačena u vrtlog robne proizvodnje. Ono što je najneposrednije i najvidljivije proizašlo iz toga bila je snažno produbljena ovisnost tih istih dijelova svijeta o tržištu. Naravno, naličje ovoga bila je korespondirajuća velika društvena moć proizvođačā roba - svježe obogaćenih kapitalista u Istočnoj Europi i Kini. Ondje gdje je privatno vlasništvo bilo ukinuto tijekom više od pola stoljeća sada se ne samo nanovo pojavilo nego se vratilo u gangsterskom obliku i obimu koji je konkurirao ekonomskoj moći malih nacija. No, druga, kobnija posljedica kolapsa državnog socijalizma bila je ulazak njegovih radnika u kapitalističko tržište rada u razmjeru dotad neviđenom u ljudskoj povijesti. U razmaku od jednog desetljeća, više od milijarde radnika pridružilo se globalnoj radničkoj klasi i na taj način stavilo izravni silazni pritisak na plaće širom kapitalističkog svijeta.
Ovi su trendovi bili ključni za kvalitativni skok u dosegu i važnosti privatnog poduzetništva tijekom posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća. Njihov je kumulativni efekt bio golemo povećanje moći tržišta nad životima milijardi ljudi. Ovo je stvorilo drugu veliku činjenicu o neoliberalnoj eri - dramatičan pomak u političkoj ravnoteži između rada i kapitala ne samo u Istočnoj Europi ili Sjedinjenim Državama nego diljem kontinenata. U isto vrijeme dok je kapitalistički svijet izlazio iz desetljeća duge stagnacije 1970-ih i ranih 1980-ih, taj oporavak nije bio praćen odražavanjem na rastu plaća, kao što bi bilo očekivano. U kontekstu kapitalističke klase koja je cvjetala zbog svojih nedavnih napredaka te radničke klase koja je u svoje redove primala stotine milijuna ljudi istovremeno se suočavajući s anemičnim rastom zaposlenosti, sindikati su započeli stalno povlačenje pred mnogim pitanjima. Od 1980-ih, a napose od sljedećeg desetljeća, organizirani rad širom svijeta izraženije se okrenuo defenzivnoj [12] strategiji pokušavajući se samo zadržati na dobicima stečenim u prethodnim godinama radije nego da je tražio dio rastućeg ekonomskog kolača.
* Izraz u originalu za ‘pad udjela seljaka u gospodarstvu’ jest ‘depeasantization’. Budući da u hrvatskom jeziku ne postoji odgovarajuća jedna riječ, ‘depeasantization’ sam preveo opisno (nap. prev.).
[f1] Za 1960-e, vidi Alain DeJanvry, Elizabeth Sadoulet i Linda Wilcox Young, “Land and Labour in Latin American Agriculture from the 1950s to the 1980s,” The Journal of Peasant Studies 16, no. 3 (jesen 1989.): 396–424, Tablica 1. Za trendove od 1990-ih, vidi Skup podataka Svjetske banke o zaposlenosti u poljoprivredi u Latinskoj Americi i na Karibima, “Employment in Agriculture (% of Total Employment) (Modeled ILO Estimate)—Latin America & Caribbean,” Svjetska banka, zadnja izmjena 29. siječnja 2021., https://data.worldbank.org/indicator/SL.AGR.EMPL.ZS?locations=ZJ. Podaci nisu sasvim konzistentni budući da su se prikupljanje i kriteriji promijenili, no širi smjer promjene nije sporan.
Izvornik: Vivek Chibber, The Class Matrix. Social Theory after the Cultural Turn, Harvard University Press, Cambridge (MA) i London, 2022.
Preveo Matej Čolig
Comments