top of page

Le Basovo dokumentarno hodočašće po atchin tanima

Knjigu Mjesta zaustavljanja [The Stopping Places] britanskog autora Damiana Jamesa Le Basa žanrovski se može smjestiti na tromeđu autobiografske, dokumentarne i putopisne proze. Premrežen, s jedne strane, pričama koje je o romskoj i putničkoj kulturi čuo u svojoj obitelji i užoj okolini te, s druge, vlastitim profesionalnim bavljenjem njome, Le Bas se odlučuje iskušati nomadski način života svojih predaka i u potrazi za vlastitim identitetom proći mjesta na kojima su se britanski Romi i Putnici iz različitih razloga duže ili kraće zaustavljali.

1. Život između prodavanja cvijeća i elitnog sveučilišta

Damian James Le Bas rođen je 1985. godine u Zapadnom Sussexu u Engleskoj. Njegovi su roditelji istaknuti umjetnici Delaine i Damian Le Bas koji su svoja likovna djela izlagali po mnogim važnim izložbama u Europi i svijetu. Oboje su podrijetlom bili povezani s Romima i Putnicima i oboje su završili prestižne umjetničke akademije. Također, poučeni vlastitim iskustvom, veliku su važnost pridavali obrazovanju, što je za njihovog sina bio ključan faktor u njegovom školovanju. Osim u privatnom životu, bili su, sve do Damianove smrti 2017. godine, partneri i na brojnim projektima, primjerice projektu Romska revolucija u sklopu pokreta Autsajderska (ili Sirova) umjetnost, čija je osnovna odrednica udaljavanje od umjetničkog establišmenta. Uza svoje umjetničke aktivnosti, njegovali su neke tradicionalne romske i putničke prakse, pa su tako vikendima i praznicima prodavali cvijeće na lokacijama na kojima su to njihovi preci činili već generacijama.


S kartografijom i prošlošću svojih predaka povezanom s mjestima zaustavljanja Damian James se intenzivnije počeo upoznavati upravo putujući kao dijete sa svojom obitelji na lokacije gdje su prodavali cvijeće. Tijekom putovanja njegovi bi ujaci, tete i drugi koristili kolokvijalne nazive mjesta, prepričavali bi njihovu povijest i zgode koje su im se ondje događale, i sve su se te priče urezale u Damianovo pamćenje gdje su čučale dok se on posvećivao drugim aktivnostima, ponajprije vlastitom obrazovanju.


Nakon što je završio srednju školu Christ's Hospital, dobio je stipendiju za Sveučilište Oxford gdje je studirao teologiju. Profesionalno se pisanjem počeo baviti sa sedamnaest godina, a među profesionalnim ostvarenjima vrijedi izdvojiti to da je od 2011. do 2015. bio urednik Travellers' Timesa, jedinog britanskog nacionalnog magazina namijenjenog Romima i Putnicima. Kasnije je radio za medije kao što su The Guardian, The Independent i BBC. Knjiga Mjesta zaustavljanja, s podnaslovom Putovanje Ciganskom Britanijom [A Journey through Gypsy Britain], izašla je 2018. godine i njegova je prva knjiga.

2. Puni krug potrage za identitetom

U godinama koje su prethodile putovanju po Britaniji i upoznavanju života svojih predaka, Le Bas je mnogo vremena proveo u oksfordskim knjižnicama istražujući povijest i kulturu Roma i Putnika s čijim se dokumentiranim bogatstvom upoznao još tijekom studija. U tom istraživanju vodila ga je ideja, mutna i daleka, da je edukacija ono što mu treba, i to mnogo edukacije. Međutim, interes za sjedenjem i proučavanjem literature počeo je jenjavati, a u pozadini tog gubitka interesa krila su se mnogo dublja preispitivanja. Naime, zbog svoje je visoke obrazovanosti i problema koji ga je mučio otprije – fizički je zbog plavih očiju i svijetle puti više nalikovao Skandinavcu nego Romu – osjećao da između njega i romske i putničke zajednice postoji jaz: Kakav je taj svijet, pitao se, koji mi ne dozvoljava da mu naprosto pripadam? Hoću li ikada pronaći neki način da, iako sam obrazovan, budem engleski Rom? Nisam čak ni bio siguran gdje leži srž moje nelagode. Iako svoje romsko podrijetlo može odrediti šest generacija unatrag te iako je u djetinjstvu naučio romski jezik i upio romske priče, nije bio siguran pripada li tom svijetu.


Kao odgovor na tu identitetsku krizu, polako je razvio plan da obiđe lokacije na skrivenoj (…) mapi zemlje u kojoj živi, da u njima živi na svoj način i da vidi što može naučiti. Smatrao je da su možda mjesta zaustavljanja, ili, na romskom, atchin tani, ključ koji nedostaje kako bi se razumjela duša njegovog naroda. Veliku ulogu pri usađivanju želje da se upozna s kulturom predaka kao i pri donošenju konačne odluke da krene na putovanje imala je njegova prabaka koja mu je tijekom cijelog odrastanja na romskom jeziku pripovijedala o vlastitom djetinjstvu, o mjestima gdje je njezina obitelj boravila i radila, o načinu na koji su živjeli i o onome u što su vjerovali. Ona je, kako je rekao u jednom intervjuu, općenito zauzimala važno mjesto u njegovoj obitelji svojim sjećanjima i uvidima, svojom etikom, pružanjem stabilnosti i davanjem težišta.


Za razliku od svoje prabake koja je putovala konjskom zapregom i spavala u šatoru, Le Bas na svoje putovanje odlazi vozilom tipičnim za Putnike, Fordom Transitom. Svjestan je da je pred njim golem pothvat jer su Romi u Velikoj Britaniji prisutni više od 500 godina i mjesta na kojima su boravili ima na tisuće. Ipak, nakon početne sumnjičavosti u smislenost svog hodočašća, nakanio je iskusiti atchin tane u njihovom najtamnijem i najdubljem izdanju, onom u kojem je najizglednije da će odati svoje tajne. Posjećuje najprije mjesto gdje je rođena njegova prabaka, a zatim mjesta o kojima su govorili ona i drugi članovi obitelji. Jedno od takvih mjesta jest Messenger’s Meadow [Poslanikova Livada] kojoj su Putnici dali ime prema vlasniku farme koji ih je zapošljavao, a drugo, najusamljeniji atchin tan od svih, Butler’s Down.


Tijekom cijelog putovanja, mjesta koja posjećuje i pojave na koje nailazi Le Basu su povod za promišljanja o položaju današnjih Roma i Putnika u britanskom društvu te za uspoređivanje sadašnjih izazova s onima starijih generacija. Kako kaže, želi vidjeti kako se njihova raspršena i često izrazito lokalizirana povijest može uklopiti i položiti u atlas Britanije. Osobna potraga za identitetom na taj način nije puko individualistička, nego je neodvojiva od šireg društvenog i kulturnog konteksta.


Uspoređujući prošla vremena sa sadašnjošću, za starije generacije Le Bas kaže da su bile obilježene teškim uvjetima života ali da je usprkos tome među njima bio prisutan snažan osjećaj zajedništva. On je kod današnjih generacija izgubljen, život se ubrzao no donio je, s druge strane, materijalnu stabilnost i značajnu dozu komfora. Zato kaže da svijet danas nema vremena za nomade: mnogo je putovanja, mnogo je fantazija o bijegu od svakodnevne rutine, međutim, to nije nomadizam. Nomad, ističe Le Bas, nije definiran putovanjem, nego življenjem kućanskog života vani. Samo se Putnici, kaže nešto kasnije, mogu vratiti živjeti nigdje. „Natrag na cestu.“ „Opet uz cestu.“ Natrag bilo kojem mjestu na kojem završimo, bilo kojoj ogradi ili stajalištu koji su svaki put jedinstveni. Ipak, on ne želi romantizirati i ne romantizira nomadski život Roma i Putnika, pogotovo ne nakon što je već odmakao na svom putovanju i uvidio od kakvih se neizvjesnosti i izloženosti takav život sastoji.


Prvu fazu potovanja Le Bas je proveo u Britaniji. Kraj te faze započeo je tako što se Le Bas uputio na konferenciju koju organizira zaklada čiji je zadatak unapređenje života Roma i Putnika na Otoku. Nedugo prije konferencije, jedan ga je razgovor doveo u novu krizu glede svrhe i smisla njegovog putovanja. Nazvao ga je ujak i pitao čime se bavi, a kad mu je Le Bas rekao da obilazi mjesta zaustavljanja njihovih predaka, ujak je konstatirao ono što je i sam već znao, naime da je pothvat preopsežan i da za obilazak svih mjesta zaustavljanja jedan životni vijek nije dovoljan. Le Bas je zaključio da mora biti sistematičniji i da mora odgovoriti na pitanja kamo putuje i zašto. Srećom za njega, na konferenciji mu je prišla starija gospođa i dala mu popis mjesta zaustavljanja na kojima je ona sa svojom obitelji znala boraviti. Time je njegovom istraživanju dala svjež dašak autentičnosti i nanovo mu probudila želju za putovanjem.


Međutim, nakon što je obišao i te lokacije, shvatio je da i dalje nešto nedostaje. Mjesta o kojima mi je Rosie govorila bili su istinski atchin tani, ali za sve vrijeme koje sam proveo na njima dobio sam malo zauzvrat. Tim je mjestima, razmišljao je Le Bas, nedostajala izravna poveznica s mojom obitelji ili sa mnom; a ako su i imala neku poruku, moja ju osjetila nisu mogla protumačiti. Sada shvaćam da nije dovoljno da je mjesto povezano s Romima. Mi smo svi individualci i u nama mora postojati veza s mjestima na kojima završimo: nešto više od riječi; neka konkretna osnova za postavljanje kampa, bila ona u zemlji ili u nama. Koliko god, dakle, da se slušaju priče o nekim mjestima i koliko god drugi nastojali prenijeti svoje doživljaje, iskustvo je naposljetku uvijek individualno i ne može se sa sigurnošću predvidjeti kakvo će ono biti. Što se tiče Le Basove namjere da preko atchin tana razriješi vlastite nedoumice, ta mjesta za njega nisu imala istu funkciju kao što su imala za njegove pretke, jer njima su ona predstavljala sastavni dio svakodnevnog života. On im prilazi izvana, dijelom kao hodočasnik, dijelom čak kao turist; njegovim precima ona su bila neodvojivi dio njih samih jer su bila mjesta na kojima su živjeli.


Otriježnjen od ranije gotovo mitske očaranosti atchin tanima, odlučuje da skupa sa svojom partnericom Candis, koja mu je i ranije bila suputnica na dijelovima putovanja, ode na jug Francuske gdje je u mjestu Saintes-Maires-de-la-Mer središte štovanja Kali Sare, zaštitnice Roma. Na procesiji koja se ondje svake godine održava krajem svibnja, Le Bas upoznaje Rome i Putnike iz cijele Europe i iz mnogih krajeva svijeta te je očaran bogatstvom života koji se tamo događa: usred bujajuće glazbe i živopisne kulture, nikada se nisam osjećao toliko udomaćeno, čak ni na sajmovima konja na koje sam odlazio otkad sam bio malo dijete.


Nakon prisustvovanja na središnjem romskom blagdanu, vraća se u Britaniju i odlazi u Wales. Ta država među Romima i onima zainteresiranima za romski jezik ima poseban status jer se smatra da je utvrda najstarijeg oblika britanskog romskog jezika. Na tom dijelu putovanja mnogo razmišlja o općenitom statusu romskog jezika i njegovom odnosu prema velikim svjetskim jezicima, prije svega prema engleskome. Tako kaže: tradicionalne snage engleskog – prilagodljivost; sklonost da prima nove zalihe vokabulara, sposobnost odbacivanja suvišne ili nespretne gramatike – gotovo se uvijek smatraju tragičnim nedostacima romskoga govora. U obranu romskog jezika od kvazistručnih kulturoloških opservacija, navodi neke vještine njegovih izvornih govornika koje pokazuju koliko je svaki jezik kao sredstvo komuniciranja zapravo živ. Kaže da je gotovo svatko tko je učio ili proučavao romski jezik u Britaniji primijetio koliko su njegovi govornici vješti u stvaranju imena za stvari. (…) Na neki način, primjećuje, govorenje Romanesa znači da se neprestano treba biti domišljat i budan, i u smislu stvaranja riječi i u tumačenju novih koje se nenamjeravano pojave u svakodnevnom razgovoru. Ne postoji stigma povezana sa smišljanjem riječī; niti se na nove riječi gleda kao na zamarajuće neologizme bez kojih bi bilo bolje. Na smišljene riječi radije se sa smiješkom gleda kao na dokaz duhovitog i inteligentnog uma; uma s dobrim i fleksibilnim shvaćanjem starog Putničkog jezika.


Vrhunac posljednje faze Le Basovog putovanja odlazak je na najveći i najpoznatiji romski i putnički sajam u Britaniji, Sajam Appleby. Neke je sajmove tijekom svog puta već posjetio i na njima mu se iskristalizirao uvid u to što sajmovi njegovim sunarodnjacima u Britaniji zapravo znače: oni nude priliku da pratimo napredak u svojim životima. (…) Poliramo i kitimo svoje živote za taj dan i uspoređujemo ih sa životima drugih, potvrđujući njihov kontekst, potvrđujući njihovo značenje. Sajmovi su mjesta gdje se podsjećamo tko smo. Sajam u Applebyju, međutim, bio je suprotan onome što je očekivao i čemu se nadao. Sa svojom je partnericom doživio neugodnost već prvog dana sajma. Naime, među ljudima koji na njega redovito odlaze postoji prešutna tradicija parkiranja kamperā na ista mjesta svaku godinu. Le Bas nije bio svjestan važnosti te tradicije i bio je, pored toga, drugim posjetiteljima nepoznat i stran. Zbog toga su mu odmah otpočetka krenuli prilaziti i neizravno mu govoriti da nije poželjan. Shvativši da bi moglo biti neželjenih problema, odlazi sa sajma: prošli smo, kaže, tisuće i tisuće kilometara i stajali smo na atchin tanima odavde do Mediterana, gotovo bez ijedne nevolje koju bi trebalo spomenuti. No ovdje, u Meki engleskih Roma, mjestu gdje su otac, djed i pradjed prije mene dolazili pedeset godina, neki me Putnik dolazi maltretirati.


Neugodno iskustvo među ljudima zbog kojih je, kako bi im se približio, započeo svoje putovanje natjeralo je Le Basa na zaključak da je neko dobro mjesto gdje čovjek može stati mnogo važnije od toga da se ima nečiji blagoslov. Odobravanje ljudi – čak ni tvojih vlastitih – nije potrebno dokle god u sebi imaš vatru. Posljednje mjesto na koje odlazi i na kojemu se nada da će razriješiti svoju potragu jest mjesto Stirling u Škotskoj gdje su, kako navodi, ljudi koji su inspirirali njegovo putovanje imali svoj stari početak. Prema izvorima, Stirling je prvo dokumentirano mjesto zaustavljanja Roma u Britaniji; naime, zabilježeno je da im je za vrijeme vladavine škotskog kralja Jamesa IV krajem 15. i početkom 16. stoljeća bilo posuđeno sedam funti. Le Bas u Stirlingu doista dolazi do zaključenja svog putovanja jer su neki raniji pritisci koji su ga morili popustili: koketiram s mišlju da mi više nije stalo jesam li Ciganin ili nisam. Negdje na putu, pitanje kao da je izgubilo svoju važnost. Na kraju krajeva, bio sam slobodan čovjek, barem nakratko. I dodaje: izgubio sam onu neprestanu potrebu da nekud idem. Mi se svi negdje nalazimo.


Le Basov slučaj tako je tipičan prikaz funkcioniranja žudnje. Kod njega se radilo o žudnji da razriješi sukob vezan uz svoj identitet: iako je romskog i putničkog podrijetla, mnoge su ga promjene i okolnosti udaljile od zajednice - između ostalog, promjena životnih uvjeta kod novih generacija, obrazovanje koje mu je bilo omogućeno velikim dijelom zahvaljujući iskustvima i inzistiranjem njegovih roditelja te, posljednje, netipičan fizički izgled koji ga je, iako se može činiti kao nevažan faktor, instantno u očima drugih stavljao izvan romske zajednice. Da nadiđe sve te prepreke i približi se što je više moguće Romima i Putnicima, odluči otići takoreći u samu srž njihovog života - mjesta na kojima su tijekom svog boravka u Britaniji živjeli stotinama godina. Tek kad je obišao sva relevantna mjesta zaustavljanja i kad je poslušao svaki djelić svoje žudnje, mogao je ustvrditi što je od cijelog putovanja dobio i gdje se nakon njega nalazi. Premda ga je putovanje svakako promijenilo i približilo mu kulturu njegovih predaka - koju je onda prenio svojim čitateljima - zaključak koji mu je ostao jest da se mi svi negdje nalazimo i da, može se dodati, od tog mjesta treba iskoristiti sve što se može. Njegova se tinjajuća žudnja, dakle, smirila tek kad ju je cijelu istražio.

3. Terapeutski učinak putovanja

U već spomenutom intervjuu za jedan britanski medij, Le Bas navodi da mu je jedan od motiva za pisanje knjige bila želja da svoju kulturu prikaže racionalno i da ispravi potpune laži. Navodi također da je o njoj htio govoriti s poštovanjem i kao o nečemu ozbiljnom i lijepom. Da je u svojoj namjeri uspio pokazuju reakcije čitatelja: mnogi ljudi koji su me kontaktirali rekli su veoma lijepe stvari o knjizi. I ljudi koji su, ako želite, ukorijenjeni u Putničkom životu i oni kod kojih se on nalazi dalje u povijesti obitelji pa im je moja knjiga služila kao neki povratak. Bio sam duboko dirnut mnogim pismima i mailovima koje sam dobio. Baš danas dobio sam veoma toplu poruku od jedne Romkinje koja žali što je šutjela o svojoj romskoj pozadini dok je studirala. Rekla je da joj je knjiga pomogla da preradi neka iskustva. Le Basova potraga za identitetom opisana u knjizi ima, dakle, dvostruki terapeutski učinak: na prvoj, unutarnjoj razini putovanje je pomoglo autoru da se suoči sa svojim nedoumicama, a na drugoj, vanjskoj pomaže čitateljima da prođu vlastita osobna istraživanja i da razriješe svoje nedoumice vezane uz pitanja pripadnosti. Upravo to je odlika dobre književnosti: da pričom, koliko god ona bila daleka ili bliska našem vlastitom kontekstu, intervenira u svijet nas kao čitatelja, da raščisti zapetljanosti u kojima se nađemo te da zatvori jedna a otvori druga, neka nova vrata.




Matej Čolig

Comments


Post: Blog2 Post
bottom of page