top of page

John Bellamy Foster: Povratak dijalektike prirode. Borba za slobodu kao nužnost (1. dio)

Sažetak

Uskrsnuće klasičnomarksističke ekološke kritike u kontekstu aktualne planetarne krize vodilo je povratku pojma dijalektike prirode, povezane posebno s radom Friedricha Engelsa. U stoljeću koje je slijedilo nakon smrtī Charlesa Darwina i Karla Marxa, koncepcija dijalektike prirode igrala je formativnu ulogu u razvoju moderne ekološke kritike u znanosti, osobito u Britaniji, i pomogla je nadahnuti suvremeni ekološki pokret. Ipak, sve se ovo dogodilo izvan dominantnih struja marksističke misli i prakse, u kojima se u ovom području pojavio velik jaz. Dok je službeni marksizam u Sovjetskom Savezu reducirao dijalektiku prirode na fiksiranu dogmu, zapadni je marksizam dijalektiku prirode posve odbacio. U sadašnjoj epohi antropocena na geološkoj vremenskoj skali - i u onome na što se ovdje referira kao na doba kapitalinijana u antropocenu - novu se historijskomaterijalističku sintezu, koja je izgrađena na klasičnim temeljima i koja ponovno uključuje dijalektiku prirode kako bi uputila na goleme ekološke izazove s kojima se čovječanstvo suočava, smatra objektivno (i subjektivno) nužnom.

Ključne riječi

dijalektika prirode - metabolički jaz - zapadni marksizam - novokantovstvo - kapitalinijan

Fundamentalna je premisa marksizma da se promjenom materijalnih uvjeta mijenjaju i naše ideje o svijetu u kojem živimo. Danas vidimo golemu transformaciju u odnosima ljudskog društva prema prirodno-fizičkom svijetu kojeg je ono dio, očitu u pojavi onoga na što se danas referira kao na razdoblje antropocena u geološkoj povijesti, tijekom kojeg je čovječanstvo postalo glavna sila u promjeni Zemljinog Sustava. ‘Antropogeni jaz’ u biogeokemijskim ciklusima zemlje, proizašao iz kapitalističkog sustava, sada prijeti uništenjem zemlje kao sigurnog doma za čovječanstvo i nebrojene vrste koje žive na njoj, i to ne u rasponu od nekoliko stoljeća, nego nekoliko desetljeća. [1] Ovo nužno zahtijeva jednu više dijalektičku koncepciju odnosa čovječanstva prema onome što je Marx zvao ‘univerzalan metabolizam prirode’. [2] Poanta danas nije naprosto da se svijet razumije, nego da ga se promijeni prije nego što bude prekasno.

S obzirom da je marksizam, od svog začetka sredinom devetnaestog stoljeća, primarna osnova kritike kapitalističkog društva, prirodno bi se od njega očekivalo da će predvoditi ekološku kritiku kapitalizma. No, dok se za historijske materijaliste i, šire, socijaliste može reći da su igrali vodeću, formativnu ulogu u razvoju ekološke kritike, osobito u znanostima, ključan doprinos socijalističke ekologije, uglavnom u Britaniji, odvijao se izvan glavnih tendencija koje će definirati dvadesetostoljetni marksizam kao cjelinu. S početkom u 1920-ima i 1930-ima, pojavio se dubok jaz unutar marksističke teorije koji je priječio razvoj konkretnog ekološkog nazora ljevice. Dogmatizam s kojim je, na jednoj strani ovog jaza, službena sovjetska misao do sredine 1930-ih pristupala pitanju dijalektike prirode i, općenitije, dijalektičkog materijalizma imao je svoj pandan, na drugoj strani, u zapadnomarksističkom kategoričkom odbijanju dijalektike prirode i materijalističke koncepcije prirode. Govoriti o radu ‘Povratak dijalektike prirode: borba za slobodu kao nužnost’ znači odnositi se na aktualnu transcendenciju, temeljenu na klasičnom historijskom materijalizmu i dijalektičkom naturalizmu koji se javio u međuratnoj Britaniji, glavnih proturječja koja su zaustavljala razvoj jedinstvene marksističke ekološke kritike.

1. Postlukácsevski marksizam i kritika dijalektike prirode

Velika promjena u marksističkoj misli dogodila se prije gotovo jednog stoljeća, a uslijedila je nakon objave Povijesti i klasne svijesti Györgya Lukácsa 1923. godine. Time je rođeno ono što je danas poznato kao filozofska tradicija zapadnog marksizma, što bi se preciznije moglo označiti kao ‘postlukácsevski marksizam’. [3] Lukács je iskoristio Hegelovu dijalektiku kako bi tvrdio da je proletarijat identični subjekt-objekt historije, dajući time novu filozofsku koherenciju marksizmu i istovremeno redefinirajući dijalektičku misao u odnosu na pojmove cjeline i posredovanja.

Pa ipak, u onome što će postati određujuća značajka zapadnog marksizma, Lukács je, u skladu s novokantovskom tradicijom, odbio pojam dijalektike prirode Friedricha Engelsa na navodnim osnovama da je Engels slijedio ‘Hegelovo pogrešno vodstvo’ i promatrao dijalektiku kao posve djelotvornu u izvanjskoj prirodi. [4] Lukács je primijenio načelo Giambattiste Vica prema kojemu možemo razumjeti historiju (tranzitivno područje) zato što smo ju mi ‘stvorili’, pa se, prema tome, dijalektička refleksivnost može primjenjivati u svim takvim situacijama. Obratno, istom logikom, ne možemo prirodu (netranzitivno područje) razumjeti dijalektički u istom smislu, budući da je lišena subjekta. [5]

U isto vrijeme, Lukács, treba napomenuti, nije kategorički odbacio dijalektiku prirode u Povijesti i klasnoj svijesti, pristajući radije uz pojam, poput samog Engelsa, prema kojem postoji ‘puko objektivna dijalektika’ prirode, sposobna da bude percipirana od strane ‘nepristranog promatrača’. [6] Ovo se onda može promatrati kao temelj višoj historijskoj subjekt-objektivnoj dijalektici ljudske socijalne prakse. Na taj način, Lukács je, slijedeći Engelsa u ovom pogledu, zamišljao hijerarhiju dijalektika, koja se protezala od puko objektivne dijalektike sve do dijalektike identičnog subjekt-objekta historije. Osim toga, u svojim kasnijim radovima, počevši s njegovim rukopisom Obrana ‘Povijesti i klasne svijesti’ napisanim unutar tek nekoliko godina od Povijesti i klasne svijesti, Lukács će postati snažan zagovaratelj dijalektike prirode i društva ukorijenjene u Marxovoj teoriji društvenog metabolizma. [7]

Usprkos tome, postlukácsevski marksisti kategorički su odbili dijalektiku prirode kao određujuće načelo zapadnog marksizma, pa čak i same Marxove misli. Na taj se način Engelsa odvojilo od Marxa. Kako je Jean-Paul Sartre napisao: ‘U historijskom i socijalnom svijetu... dijalektički um zaista postoji; prenoseći ga na ‘prirodni’ svijet i silom ga upisujući u njega, Engels je taj um lišio racionalnosti: više nije postojala dijalektika koju čovjek stvara stvarajući sebe i koja također stvara čovjeka; postoji samo kontingentan zakon o kojem se jedino može reći "to je tako, a ne drugačije"’. [8] Ova je kritika išla ruku pod ruku s neprijateljstvom prema materijalizmu i znanstvenom realizmu, u smislu odbijanja materijalističkog poimanja prirode i udaljavanja od znanstvenih izbavljenja. [9] Ozbiljna ekološka analiza stoga nije postojala u filozofskoj tradiciji zapadnog marksizma.

Iako je postojala poznata kritika ‘dominacije nad prirodom’ u radu teoretičara Frankfurtske škole Maxa Horkheimera i Theodora Adorna, ona nikada nije nadišla okvir kritike prosvjetiteljske znanosti - na kraju je samo pesimistično pristala na neizbježnu nužnost potonje. [10] Ono kako je Herbert Marcuse tretirao ‘revolt prirode’ u Kontrarevoluciji i revoltu nije išlo iznad pojma dominacije nad ‘osjetilnim estetičkim kvalitetama’ prirode (i njihovog kaljanja) kao sredstva za dominaciju nad ljudima i kao potrebe za ekološkom pobunom kao odgovorom. [11] Ne može, zapravo, postojati smislena analiza prirode-društva ondje gdje se negira i materijalističku koncepciju prirode i dijalektiku prirode, ostavljajući marksističku teoriju bez dijalektičke kritičko-realističke analize na kojoj bi se temeljila ekološka kritika. U najboljem slučaju, unutar zapadnomarksističkog filozofskog diskursa, odnos ljudi prema prirodi bio je reduciran na tehnologiju da bi ga se onda podvrglo kritici kao pozitivistički fetišizam tehnike odvojen od šireg pitanja prirodnog svijeta i ljudsko-društvenog odnosa unutar njega.

Ono što je nedostajalo u takvom jednodimenzionalnom pristupu jest bilo kakav pojam same prirode kao aktivne sile. Kako je Roy Bhaskar pisao u kritici ovih tendencija zapadnog marksizma: ‘marksisti [odnosno zapadnomarksistički filozofi] su najčešće uzimali u obzir samo jedan dio odnosa priroda-društvo, to jest, tehnologiju, opisujući način na koji ljudi prisvajaju prirodu i uspješno ignorirajući načine (navodno istraživane u ekologiji, socijalnoj biologiji itd.) na koje, takoreći, priroda ponovno prisvaja ljude’. [12]

Usprkos tome, snažna linija ekološke dijalektike i kritičkog nemehanicističkog materijalizma opstala je u prirodnim znanostima na britanskom otočju, razvijajući se iz tradicije koja je crpila i iz Marxa i iz Charles Darwina, i koja je nasljednica rane revolucionarne sovjetske ekologije 1920-ih i ranih 1930-ih. Upravo će to ‘drugo zasnivanje’ marksističke misli unutar prirodnih znanosti, koje je preživjelo na Zapadu, osobito u Britaniji, i koje se protezalo natrag do samih Marxa i Engelsa, igrati formativnu ulogu u razvoju ekološke kritike i tvoriti glavnu priču ispričanu u Povratku prirode. [13]







[1] Hamilton i Grinewald 2015, str. 67.


[2] Marx i Engels 1975-2004, MECW 30, str. 54-66.


[3] Lukács 1971; Bhaskar 2011, str. 131.


[4] Lukács 1971, str. 24; Jay 1984, str. 115-8.


[5] Vico 1976, str. 493; Foster 2020a, str. 17.


[6] Lukács 1971, str. 207; Marx i Engels 1975-2004, MECW 25, str. 492.


[7] Lukács 2000, str. 102-7; Lukács 1980.


[8] Sartre 2004, str. 32.


[9] Timpanaro 1975, str. 29; Jacoby 1983; Colletti 1973, str. 191-2.


[10] Horkheimer i Adorno 1998, str. 224, 254; Schmidt 1971, str. 156; Horkheimer 2004, str. 123-7.


[11] Marcuse 1972, str. 59-78.


[12] Bhaskar 2011, str. 132.


[13] Foster 2020a, str. 7.






Iz: John Bellamy Foster, 'The Return of the Dialectics of Nature. The Struggle for Freedom as Necessity', Historical Materialism (2022) 1-26


Preveo Matej Čolig

Comments


Post: Blog2 Post
bottom of page