top of page

Alain Badiou: Osam teza o univerzalnome

Updated: Mar 2, 2023

1. Misao je pravi medij univerzalnog

Pod ‘mišlju’ podrazumijevam subjekt ukoliko je konstituiran procesom koji je transverzalan s obzirom na ukupnost dostupnih formi znanja. Ili, kako bi Lacan rekao, subjekt ukoliko konstituira rupu u znanju.

Primjedbe: a. To da je misao prikladan medij univerzalnoga znači da ništa ne postoji kao univerzalno ako se nalazi u formi objekta ili objektivne legalnosti. Univerzalno je esencijalno ‘neobjektivno’. Ono može biti doživljeno samo stvaranjem (ili ponovnim stvaranjem) putanje misli, i ova putanja uspostavlja (ili ponovno uspostavlja) subjektivnu dispoziciju.

Evo dva tipična primjera: univerzalnost matematičke propozicije može biti doživljena samo pronalaženjem ili učinkovitim reproduciranjem njenog dokaza, a smještena univerzalnost političke tvrdnje može biti doživljena samo borbenim djelovanjem koje ju provodi. b. To da je misao, kao subjekt-misao, uspostavljena procesom znači da ono univerzalno ni u kojem slučaju nije rezultat transcendentalnog uspostavljanja, koje bi pretpostavljalo konstituirajućeg subjekta. Baš suprotno, otvaranje mogućnosti univerzalnog preduvjet je da subjekt-misao postoji na lokalnoj razini. Subjekt je redovito izazvan kao misao na specifičnoj točki te procedure kojom se ono univerzalno uspostavlja. Univerzalno je ujedno ono što određuje vlastite točke kao subjekt-misli i virtualno skupljanje tih točaka. Stoga je u univerzalnome središnja dijalektika na djelu ona lokalnog, kao subjekta, i globalnog, kao beskonačne procedure. Ova je dijalektika određujuća za misao kao takvu. Posljedično tome, univerzalnost propozicije ‘niz prostih brojeva nastavlja se unedogled’ nalazi se kako u načinu kojim nas izaziva da u misli ponavljamo (ili ponovno nalazimo) njen jedinstveni dokaz tako i u cijeloj proceduri koja, od Grka do današnjih dana, pokreće teoriju brojeva zajedno s njezinom osnovnom aksiomatikom. Drugačije rečeno, univerzalnost praktične tvrdnje ‘prava ilegalno doseljenih radnika neke države moraju biti prepoznata od strane te države’ nalazi se u svim vrstama borbenih provođenja kojima se politička subjektivnost aktivno uspostavlja, ali također i u globalnom procesu politike, u smislu onoga što ova propisuje u vezi Države i njenih odluka, pravila i zakona.

c. To da je proces univerzalnog ili istine - oni su jedno te isto - transverzalan u odnosu prema svim dostupnim instancama znanja znači da je ono univerzalno uvijek neproračunljivi nastanak, a ne opisiva struktura. Po istom principu, reći ću da je istina netranzitivna za znanje i čak da je esencijalno nespoznatljiva. Ovo je drugi način objašnjavanja onoga što mislim kada određujem istinu kao nesvjesno.

Zvat ću partikularnim sve ono što u znanju može biti razabrano opisnim predikatima. No, zvat ću singularnim, iako se može identificirati kao djelatna procedura u situaciji, ono što se ipak može izuzeti iz bilo kakvog predikativnog opisivanja. Na ovaj način, kulturne značajke ove ili one populacije jesu ono partikularno. No, ono što, pobijajući te značajke i deaktivirajući svaki zabilježeni opis, na univerzalan način izaziva misao-subjekt jest ono singularno. Otuda teza 2:

2. Svako univerzalno jest singularno, ili jest singularnost

Primjedbe: Ne postoji nijedno moguće univerzalno nadilaženje partikularnosti kao takve. Uobičajeno je danas tvrditi da se jedino istinski univerzalno pravilo sastoji u poštovanju partikularnostī. Moje je mišljenje da je ta teza nekonzistentna. To dokazuje činjenica da se bilo koji pokušaj njene primjene redovito spotiče o partikularnosti koje zagovaratelji formalne univerzalnosti drže nepodnošljivima. Zapravo, kako bi se održalo to da je poštovanje partikularnostī univerzalna vrijednost, prvo treba razlikovati dobre partikularnosti od loših. Drugim riječima, treba uspostaviti hijerarhiju među opisnim predikatima. Tvrdit će se, naprimjer, da je kulturna ili religijska partikularnost loša ako u sebi ne uključuje poštovanje prema drugim partikularnostima. Tko ne vidi da to zapravo zahtijeva da ono formalno univerzalno bude već prisutno u partikularnome? Naposljetku, univerzalnost poštovanja partikularnostī nije drugo do univerzalnost univerzalnosti. Ovo je jedna pogubna tautologija. Ona je nužno pandan protokolu, najčešće nasilnome, iskorjenjivanja stvarno partikularnih partikularnosti (tj. imanentnih partikularnosti) u smislu da one imobiliziraju svoje predikate u samodostatnim identitetskim kombinacijama.

Treba, stoga, ostati pri tome da se svako univerzalno predstavlja ne kao regulacija partikularnog ili razlika, nego kao singularnost izuzeta od identitetskih predikata, iako se ona očito razvija u predikatima i kroz njih. Izuzimanje partikularnostī treba biti suprotstavljeno njihovom pretpostavljanju. No, ako singularnost može izuzimanjem pretendirati na ono univerzalno, to je zato što igra identitetskih predikata, ili logika onih oblika znanja koja opisuju partikularitet, ne dozvoljava nikakvu mogućnost njenog predviđanja ili mišljenja.

Kao rezultat, univerzalna singularnost ne pripada redu bitka, nego redu iznenadnog nastanka. Zato teza 3:

3. Svako univerzalno nastaje u događaju, i događaj je netranzitivan partikularnosti situacije

Korelacija između onog univerzalnog i događaja jest fundamentalna. U osnovi, jasno je da pitanje političkog univerzalizma potpuno ovisi o režimu vjernosti ili nevjernosti kojeg se netko drži, ne ovoj ili ono doktrini, nego Pariškoj komuni ili 17. Oktobru ili borbama za nacionalno oslobođenje ili Svibnju 1968. A contrario, negacija političkog univerzalizma, negacija same teme emancipacije, zahtijeva više od puke reakcionarne propagande. Ona zahtijeva ono što bi se moglo nazvati događajnim revizionizmom. Uzmimo, naprimjer, Furetov pokušaj da pokaže kako je Francuska revolucija bila posve beskorisna i besplodna; ili nebrojene pokušaje da se Svibanj 1968. reducira na galop prema seksualnoj slobodi. Ono na što događajni revizionizam cilja jest veza između univerzalnosti i singularnosti. Ništa se nije odvijalo osim samog odvijanja [f1], opisni su predikati dovoljni, a ono što ima općenitu vrijednost jest strogo objektivno ili se nalazi u formi objekta. To jest, in fine, ono s općenitom vrijednošću prebiva u mehanizmima i moći kapitala i njegovih državnih jamaca.

U tom slučaju, sudbina ljudske životinje zapečaćena je odnosom između predikativnih partikularnosti i legislativnih općenitosti.

To da događaj inicira singularnu proceduru univerzalizacije i da njome konstituira svoj subjekt jest suprotno pozitivističkom združivanju partikularnosti i općenitosti.

U vezi s time, slučaj seksualne razlike jest važan. Predikativne partikularnosti koje u određenom društvu identificiraju pozicije ‘muškarac’ i ‘žena’ mogu biti pojmljene na apstraktan način. Također, može se kao općenito načelo postaviti to da prava, statusi, karakteristike i hijerarhije tih pozicija moraju biti egalitarno regulirane zakonom. Sve je to u redu, ali time se ne ukorjenjuje nikakva vrsta univerzalnosti u predikativnoj distribuciji uloga. Da bi to bio slučaj, mora se dogoditi iznenadni nastanak singularnosti susreta ili izjave, u kojoj se kristalizira subjekt čiji je avatar upravo njegovo izuzeto iskustvo seksualne razlike. Takav subjekt nastaje ljubavnim susretom u kojem se događa disjunktivna sinteza seksualiziranih pozicija. Stoga je ljubavna scena jedina istinska scena u kojoj se naglašava univerzalna singularnost dvojstva spolova i, u konačnici, razlike kao takve. To je mjesto subjektivnog nepodijeljenog iskustva apsolutne razlike. Dobro znamo, kada je igra između spolova u pitanju, da su posvuda i uvijek ljubavne priče te koje uzbuđuju. I one uzbuđuju razmjerno diferenciranim i partikulariziranim preprekama koje im ove ili one društvene formacije suprotstavljaju. Iz ovog je slučaja savršeno jasno da privlačnost onog univerzalnog leži upravo u tome što ono sebe od predikatā znanja izuzima, ili se nastoji izuzeti, kao asocijalna singularnost.

Mora se, prema tome, reći da se ono univerzalno pojavljuje kao singularnost i da ne možemo početi ni sa čime osim s nesigurnim dodatkom čija se jedina snaga nalazi u tome da ne postoji dostupan predikat koji bi ga mogao podvrgnuti znanju.


Pitanje koje se postavlja jest: na kojoj se materijalnosti, na kojem se učinku nerazvrstive prisutnosti temelji, u situaciji, subjektivizirajuća procedura čije je univerzalno globalni motiv?

4. Ono se univerzalno inicijalno predstavlja kao odluka o neodlučivome

Ova točka zahtijeva oprezno razjašnjenje.

Zovem enciklopedijom općeniti sustav predikativnog znanja koje je interno situaciji: tj. ono što svatko zna o politici, seksualnoj razlici, kulturi, umjetnosti, tehnologiji itd. Postoje određene stvari, tvrdnje, konfiguracije ili diskurzivni fragmenti čija se vrijednost ne može odrediti s obzirom na enciklopediju. Njihova je vrijednost neodređena, lebdeća, anonimna; oni sačinjavaju marginu enciklopedije. Radi se o svemu čiji je status konstitutivno nesiguran; svemu što izaziva ‘možda da, možda ne’; svemu o čijem se statusu može pod pravilom ne-odluke, koja je i sama enciklopedična, beskrajno govoriti; svemu čije nas znanje ne obavezuje da odlučimo. Danas nas, naprimjer, znanje ne obavezuje da odlučimo o Bogu; veoma je prihvatljivo ostati pri tome da možda ‘nešto’ postoji ili da možda ne postoji. Bog je u našim društvima vrijednost egzistencije koja ne može biti pripisana: neodređena duhovnost. Na sličan nas način znanje ne obavezuje da odlučimo o mogućim postojanjima ‘drugačije politike’: govori se o njoj, ali iz toga ništa ne proizlazi. Još jedan primjer: jesu li radnici koji nemaju odgovarajuće papire ali rade ovdje, u Francuskoj (ili Ujedinjenom Kraljevstvu ili Sjedinjenim Državama...), dio ove države? Jesu li oni odavde? Da, nedvojbeno, jer žive i rade ovdje. Ne, jer ne posjeduju papire koji pokazuju da su Francuzi (ili Britanci ili Amerikanci...) ili da su ovdje legalno. Izraz ‘ilegalni imigrant’ označava nesigurnost vrijednosti ili ne-vrijednost vrijednosti. Ljude koji jesu ovdje, ali nisu zaista ovdje. I stoga: ljude koji mogu biti izbačeni, odnosno one koji su vjerojatno izloženi ne-vrijednosti vrijednosti njihove prisutnosti kao radnikā.

U osnovi, događaj je ono što odlučuje o zoni enciklopedijske nerazlučivosti. Još preciznije, postoji jedna implikativna forma tipa: E → d (ε) [f2], koju se čita: svaka realna subjektivacija uzrokovana događajem, koja nestaje u svom pojavljivanju, implicira da je epsilon, koji je neodlučiv u situaciji, postao odlučen. O tome se, naprimjer, radilo u slučaju kada su ilegalno doseljeni radnici zauzeli crkvu sv. Bernarda u Parizu: javno su proglasili egzistenciju i vrijednost onoga što je dotad bilo bez vrijednosti, odlučivši time da oni koji se nalaze ovdje pripadaju ovamo, i obavezavši ljude da napuste izraz ‘ilegalni imigrant’.

Zvat ću epsilon događajnom tvrdnjom. Kao rezultat logičkog pravila odvajanja, vidimo da ukinuće događaja, čiji se cijeli bitak sastoji u nestajanju, ostavlja događajnu tvrdnju epsilon, koju događaj implicira, kao nešto što je istovremeno: - realno situacije (budući da je već bilo ondje) - ali uzeto u radikalnoj promjeni vrijednosti, budući da je bilo neodlučivo, ali je postalo odlučivim. To je nešto što nije imalo vrijednost, a sada je ima.

Dakle, reći ću da je događajna tvrdnja inauguralna materijalnost bilo koje univerzalne singularnosti. Ta tvrdnja ustanovljuje za subjekt-misao sadašnjost iz koje je istkano ono univerzalno.

Takav je slučaj ljubavnog susreta, čija se subjektivna sadašnjost ustanovljuje u ovoj ili onoj formi tvrdnjom ‘volim te’, iako je okolnost samog susreta izbrisana. Time je jedna neodlučiva disjunktivna sinteza odlučena, a inauguracija njezinog subjekta vezana je za posljedice događajne tvrdnje.

Treba primijetiti da svaka događajna tvrdnja, bez obzira je li u formi tvrdnje, djela, konfiguracije ili aksioma, ima deklarativnu strukturu. Implicirana pojavljivanjem-nepojavljivanjem događaja, događajna tvrdanja proglašava da je ono neodlučeno postalo odlučenim ili da je ono bez vrijednosti dobilo vrijednost. Ustanovljeni se subjekt veže uz to proglašenje, a ono također otvara prostor mogućem univerzalnome.


Prema tome, sve što je potrebno kako bi se ono univerzalno razotkrilo jest da se u situaciji izvuku sve posljedice događajne tvrdnje.

5. Ono univerzalno ima implikativnu strukturu

Jedan čest prigovor ideji univerzalnosti jest taj da sve što postoji ili što je reprezentirano stoji u odnosu prema partikularnim uvjetima i tumačenjima koja su vođena interesima ili disparatnim silama. Tako, naprimjer, neki tvrde da je univerzalno zahvaćanje razlike nemoguće zbog nesvodivosti između načina na koji ju se zahvaća, ovisno o tome zauzima li netko poziciju ‘muškarca’ ili poziciju ‘žene’. Drugi inzistiraju da ne postoji zajednički nazivnik koji bi ležao u osnovi onome što različite kulturne skupine nazivaju ‘umjetničkom aktivnošću’; ili da čak ni matematička tvrdnja nije intrinzično univerzalna budući da njezina valjanost ovisi o aksiomima koji je podržavaju.

Ovaj hermeneutički perspektivizam zaboravlja da se svaka univerzalna singularnost predstavlja kao mreža posljedica neke događajne odluke. Ono što je univerzalno uvijek ima formu ε → π, gdje je epsilon događajna tvrdnja, a pi posljedica ili vjernost. Samo je po sebi jasno da onima koji odbijaju odluku o epsilonu, koji ga reaktivno žele vratiti na status neodlučivosti ili prema kojima ono što je dobilo vrijednost treba ostati bez vrijednosti, njima, dakle, implikativna forma uopće ne nalaže da posljedica pi treba biti nešto dobro. Međutim, čak će i oni trebati priznati univerzalnost same implikativne forme. Drugačije rečeno, subjektivizirate li događaj na osnovi njegove tvrdnje, otkrivene posljedice su nužne.

Na ovoj točki, Platonova apologija u Menonu ostaje neosporivom. Ako rob ne zna ništa o događajnom temelju geometrije, on ne može prepoznati konstrukciju kvadratne površine koja dvostruko uvećava neki dani kvadrat. No, ako mu netko dâ osnovne podatke i on to prihvati subjektivizirati, subjektivizirat će također razmatranu konstrukciju. Implikacija koja upisuje ovu konstrukciju u sadašnjost utemeljenu grčkim nastankom geometrije jest, stoga, univerzalno valjana.

Netko će reći: ‘Previše si olakšavaš stvari prizivajući autoritet matematičke inferencije.’ Ali ne. Svaka univerzalizirajuća procedura jest implikativna. Ona otkriva posljedice koje slijede iz događajne tvrdnje uz koju ju vezan nestali događaj. Ako je protokol subjektivizacije započet pod okriljem te tvrdnje, on postaje sposobnim za otkrivanje i utemeljenje posljedica kao univerzalno prepoznatljivih.


Reaktivno poricanje samoga događaja, kao u maksimi ‘Ništa se nije odvijalo osim samog odvijanja’, jest nedvojbeno jedini način podrivanja univerzalne singularnosti. Njime se diskvalificiraju posljedice i poništava se sadašnjost prikladna događajnoj proceduri.

No, to poricanje nije u stanju poništiti univerzalnost same implikacije. Ako je, naprimjer, Francuska revolucija počevši od 1792. jedan radikalan događaj poduprt imanentnom deklaracijom koja tvrdi da je revolucija kao takva sada politička kategorija, onda je istina da građanin može biti konstituiran samo u skladu s dijalektikom Vrline i Terora. Ova je implikacija ujedno neporeciva i univerzalno prenosiva, primjerice u spisima Saint-Justa. Očito, ako revolucija nije ništa, onda ni Vrlina kao subjektivna dispozicija više ne postoji, a sve što ostaje jest Teror kao besmislena činjenica o kojoj se mora iznijeti moralni sud. Politika je nestala. Ali nije univerzalnost implikacije koja politiku određuje.

U ovom pitanju nema potrebe spominjati sukob tumačenjā. To je srž naše šeste teze.

6. Ono univerzalno je jednoznačno

U mjeri u kojoj se subjektivacija događa kroz posljedice događaja, postoji jednoznačna logika vjernosti koja konstituira univerzalnu singularnost.

Ovdje se moramo vratiti događajnoj tvrdnji. Prisjetimo se da ona u situaciji kruži kao neodlučivi entitet. Postoji suglasnost i o njezinoj egzistenciji i o njezinoj neodlučivosti. Ontološki gledano, ona je jedna od mnoštvenosti koje tvore situaciju. Logički gledano, njezina je vrijednost posrednička, neodlučena. Ono što se događajno odvija ne tiče se ni bitka o kojem se u događaju radi ni značenja događajne tvrdnje, već jedino činjenice da će događajna tvrdnja, iako je prethodno bila neodlučiva, biti odlučena, ili odlučena kao istinita. Ili da će ona, prethodno bez značajne vrijednosti, sada dobiti iznimnu vrijednost. To se dogodilo s ilegalno doseljenim radnicima koji su u crkvi sv. Bernarda demonstrirali svoju egzistenciju.

Drugim riječima, ono što utječe na tvrdnju, u mjeri u kojoj je ona implikativno vezana za događajno nestajanje, pripada poretku čina, a ne poretku bitku ili značenja. I upravo je taj registar čina jednoznačan. Dogodilo se da je tvrdnja odlučena, a ta odluka izuzima od bilo kakvog tumačenja. Ona se odnosi na ‘da’ ili ‘ne’, a nikako ne na dvosmislenu pluralnost značenja.

Zapravo, radi se o logičkom činu, skoro bi se moglo reći, s Rimbaudom, o logičkoj pobuni. O onome što je prethodna logika držala u polju neodlučivog ili ne-vrijednosti, događaj odlučuje u korist svoje istine ili svoje istaknute vrijednosti. Očito, to je moguće samo ako se postupno cijela logika situacije mijenja počevši od jednoznačnog čina koji mijenja vrijednost jedne od sastavnica situacije. Iako je bitak-mnoštvenost situacije ostao nepromijenjen, njegova logička pojavnost - sustav evaluacije i povezivanja mnoštvenostī - može doživjeti duboku promjenu. Putanja ove mutacije jest ta koja sačinjava univerzalizirajuću dijagonalu enciklopedije.

Teza o dvosmislenosti onog univerzalnog zapravo upućuje univerzalnu singularnost nazad na općenitosti čiji zakoni uređuju partikularnosti. Ta teza ne uspijeva shvatiti logički čin koji univerzalno i jednoznačno uspostavlja promjenu cijele pojavnosti.

Jer svaka univerzalna singularnost može biti ovako definirana: ona je čin koji se, vezivanjem sa subjektom-misli, ispostavlja sposobnim otvoriti proceduru radikalne promjene logike, a time i onoga što se pojavljuje onako kako se pojavljuje.

Ta promjena, očito, nikada nije dovršena. Razlog je taj što inicijalni jednoznačni čin, koji je uvijek lokaliziran, uvodi vjernost, tj. otkrivanje posljedica, koje je također posve beskonačno kao i sama situacija. Odatle teza 7:

7. Svaka je univerzalna singularnost nedovršena ili otvorena

Jedini komentar kojeg ova teza traži tiče se čvora koji spaja subjekt, kao lokalizaciju univerzalne singularnosti, s beskonačnošću, kao ontološkim zakonom bitka-mnoštvenosti. Na ovoj se točki može pokazati da između filozofija konačnosti, s jedne strane, i, s druge, negacije onog univerzalnog, relativizma ili diskreditacije pojma istine postoji jedno bitno suučesništvo. Recimo to jednom jedinom maksimom: tiho nasilje, arogantno uplitanje danas prevladavajuće koncepcije ljudskih prava proizlazi iz činjenice da su ona zapravo prava konačnosti i, na kraju krajeva - kako to ustrajna tema demokratske eutanazije pokazuje - prava smrti. Nasuprot tome, događajna koncepcija univerzalnih singularnosti zahtijeva da ljudska prava budu prava beskonačnosti, kako je primijetio Jean-François Lyotard u Le différendu [Raskolu] [f3]. Ili prava beskonačne afirmacije. Reći ću, još jednom preciznije: prava onog generičkog.

8. Univerzalnost nije ništa drugo nego vjerna konstrukcija beskonačnog generičkog mnoštva

Što treba razumjeti pod generičkom mnoštvenošću? Posve jednostavno, podskup situacije koji nije određen nijednim predikatom enciklopedijskog znanja, odnosno, ona je mnoštvo određeno tako da pripadanje njoj, bivanje jednim od njezinih elemenata, nije rezultat nikakvog identiteta, nikakvog partikularnog svojstva. Ako je ono univerzalno dostupno svima, to precizno znači da upisivanje u njega ne ovisi ni o kakvoj partikularnoj određenosti. Takav je slučaj s političkim okupljanjem, čija se univerzalnost sastoji u njegovoj indiferentnosti prema društvenoj, nacionalnoj, seksualnoj ili generacijskoj pripadnosti. Tako je s ljubavnim parom, čija se univerzalnost sastoji u stvaranju jedne nepodijeljene istine o razlici seksualiziranih pozicija. Tako je sa znanstvenom teorijom, čija se univerzalnost sastoji u tome da se u razradi briše svaki trag porijekla teorije. Tako je s umjetničkim konfiguracijama, čiji su subjekti djela i gdje je, kako je Mallarmé ustvrdio, autor jedna ukinuta partikularnost, do te mjere da su početne uzorne konfiguracije, poput Ilijade i Odiseje, takve da se ime koje im se nalazi u osnovi, Homer, u konačnici ne odnosi ni na što drugo do na prazninu svakog subjekta.

Ono univerzalno, dakle, nastaje prema slučajnosti jednog dodatka, ostavlja kao trag nestanka događaja kojeg zasniva jednu jednostavnu odijeljenu tvrdnju, započinje svoju proceduru u jednoznačnom činu kojim vrijednost onoga što nije imalo nikakvu vrijednost postaje odlučenom, vezuje uz taj čin subjekt-misao koja će otkriti njegove posljedice, vjerno konstruira beskonačnu generičku mnoštvenost, koja je, u samom svom otvaranju, ono što je Tukidid proglasio da će, u razlici prema povijesnoj partikularnosti Pelopeneskog rata, njegova pisana povijest o tom ratu biti: ‘stečevina za sva vremena.’








[f1] Radi se o frazi teško prevodivoj na hrvatski. U originalu glasi ‘Rien n’a eu lieu que le lieu’, a na engleskome ‘Nothing took place but the place’ (nap. prev.).


[f2] U originalu, ‘E’ stoji za ‘événement’, tj. događaj, a ‘d’ za ‘décidé’, tj. odlučen (nap. prev.).


[f3] Kod Lyotarda, ‘le différend’ označava razliku u stajalištima gdje između suprotstavljenih strana ne postoji nikakav zajednički teren. Takav se odnos razlikuje od, naprimjer, neslaganja, u kojemu postoji barem minimalni zajednički teren gdje suprotstavljene strane prepoznaju da neslaganje postoji. Knjiga Le différrend je pod naslovom Raskol prevedena na srpski jezik (Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića i Dobra vest, Sremski Karlovci i Novi Sad, 1991.) (nap. prev.).] [f3]. Ili prava beskonačne afirmacije. Reći ću, još jednom preciznije: prava onog generičkog.







Centar za studij suvremene francuske filozofije, 11.11.2004.



Preveo Matej Čolig.

Comments


Post: Blog2 Post
bottom of page