top of page

Što je svijet bez svjetla u mraku? O romanu Louise Doughty

Updated: Nov 23, 2023

U korpusu probranih djela romske književnosti roman Vatre u mraku (Fires in the Dark) britanske spisateljice Louise Doughty redovito nalazi svoje mjesto. Objavljen prvi put 2003. godine, roman se opsežno bavi poniranjem u život čeških Roma u razdoblju prije, za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, čime daje bogatu panoramu zbivanja kroz koja su europski Romi kao narod tada prolazili.

O autorici


Louise Doughty rođena je 1963. godine u Leicestershire u Engleskoj. Pohađala je Sveučilište u Leedsu i potom Sveučilište Istočne Anglije gdje je diplomirala kreativno pisanje. Nakon toga se preselila u London te ondje radila nekoliko kratkotrajnih poslova. Posao tajnice pružio je materijal za njezin prvi roman Ludo utiranje (Crazy Paving) iz 1995., crnu komediju o nesrećama, teoriji kaosa i urbanom terorizmu. Nakon još dva romana objavljena 1996. i 1998. godine, 2003. i 2006. je učinila zaokret objavivši romanesknu miniseriju o Romima i svojem romskom porijeklu - Vatre u mraku i Kamenu kolijevku (Stone Cradle). Zatim je objavila još pet romana, dakle ukupno deset u svojoj dosadašnjoj spisateljskoj karijeri, a među njima se ističe roman Slijepa ulica (Apple Tree Yard) iz 2013. Njime je Doughty postigla velik uspjeh, knjiga se prodala u pola milijuna primjeraka samo u Ujedinjenom Kraljevstvu i prevela na više od 30 jezika, dok je BBC knjigu adaptirao u također veoma uspješnu seriju s Emily Watson u glavnoj ulozi. Posljednji roman, Platformu sedam (Platform Seven), objavila je 2019. godine.

Osim romana, Doughty je autorica i pet radiodrama, jedne televizijske drame te knjige savjeta o pisanju romana Roman za godinu dana (A Novel in a Year) koja se temelji na njezinim novinskim kolumnama. Kao kritičarka i kulturna komentatorica piše i za brojne novine i časopise, uključujući The Guardian, The Independent, The Daily Telegraph i The Mail on Sunday. Bila je članicom žirija za nagradu Man Booker 2008. godine, a članica je i Akademije Folio te suradnica Kraljevskog društva za književnost. Uza sve to, redovito surađuje s radijima kao komentatorica u kulturnim i umjetničkim programima.


Vatre u mraku


Kamena kolijevka i Vatre u mraku dva su romana u kojima se Doughty bavi romskom tematikom. Kako je rekla u razgovoru za Travellers' Times, Kamena kolijevka predstavlja povijest njezine obitelji, dok Vatre u mraku prikazuju ono što bi se s obitelji dogodilo da je ostala u istočnoj Europi.


Iako, kako priznaje, ne poznaje pouzdano vlastitu familijarnu povijest, pretpostavlja da su njezini preci porijeklom kalderaški Romi iz Rumunjske koji su u Veliku Britaniju stigli sredinom 19. stoljeća. U nešto bližoj kronologiji, njezin se pradjed bavio trgovinom konjima, dok su baka po ocu i njezina generacija pripadali posljednjima koji su još živjeli nomadski. Te priče zajedno s pričama koje joj je pripovijedao otac čine materijal romana Kamena kolijevka.

Povod pak za pisanje romana Vatre u mraku dogodio joj se u češkom gradu Brnu, za koji je Doughty od Britanskog vijeća (British Council), međunarodne organizacije koja radi na njegovanju kulturalnih odnosa i pruža prilike za obrazovanje u inozemstvu, dobila 1999. godine rezidenciju na Masarykovom Sveučilištu. Ondje je provela mjesec dana te je krenula proučavati povijest čeških Roma u Drugom svjetskom ratu. To ju je istraživanje naposljetku potaknulo da napiše roman, ili, kako kaže, to je bila zaista velika priča o kojoj se u fikciji nije dovoljno pisalo i zaključila sam da je veoma važno da netko tu priču napiše. Ta se velika priča, sažeto rečeno, gotovo u cijelosti sabire u praćenju života Emila, ili, romski, Yenka, od njegovog rođenja 1927. do oslobođenja Češke i Praga 1945. godine.

Roman je podijeljen na sedam većih poglavlja koja su naslovljena prema godinama u kojima se radnja odvija. Radnja se prvog poglavlja događa 1927., za njim slijedi 1933., sljedeća četiri poglavlja podjednako se bave 1942. i 1943. godinom, dok posljednje prikazuje zbivanja 1945. godine.

Prvo poglavlje postavljeno je kao uvodna slika tradicionalnog života Roma, točnije Kalderaša. Karavana koju predvodi Josef Maximoff, rom baró ili, doslovce, 'veliki čovjek', sa svojom suprugom Annom kreće se prema istočnoj češkoj pokrajini Moravskoj. Karavanu čini nekoliko obitelji dijelom povezanih srodstvom, a ono što ih vodi na put jest potraga za poslom: dok su se njihovi preci pretežito bavili konjima, što je tradicija koju je prekinuo nedavni Veliki rat i masovno oduzimanje tê njima izuzetno vrijedne imovine, oni su postali vješti i cijenjeni kovači. Stacioniraju se u jednome češkome selu gdje se odviju dva događaja koja će predstavljati dvije suprotstavljene struje ostatka romana: s jedne strane, Josef i Anna dobiju svoje prvo dijete, sina Yenka - za vanjski, ne-romski svijet zapravo Emila – a s druge strane, vlasti donose zakon prema kojemu se svi Romi stariji od petnaest godina moraju prijaviti kako bi institucije pratile njihovo nomadsko kretanje. Na temelju brojnih iskustava iz povijesti svog naroda u Europi i kao da je naslućivao što im se sprema, Josef je svoju karavanu ranije upozorio rekavši im sljedeće: nikada ne recite gadjéima (tj. ne-Romima, op.a.) kuda idete ili gdje ste bili. Ako znaju odakle ste došli, zatvorit će cestu iza vas. Ako saznaju kuda ste se uputili, dočekat će vas sa vješalima.

Osuda ne-Romā, koja svjedoči o jazu između njih i Josefova naroda, u ovome se dijelu ne zadržava samo na radikalnom nepovjerenju koje oni kod Roma izazivaju. Josef govori također sljedeće: Bijelci. Gadjé. Nacionalno ovo; nacionalno ono – Carstvo je mrtvo osam godina, a oni se još uvijek grebu za njegovu lešinu. Koliko od njih posjeduje zemlju? Saditi na njoj, putovati po njoj, kopati ju – ali posjedovati? Gadjé. Postavili bi zastavu na mjesec da mogu. Gadjé, gadjé dile. Zaista, poručuje Josef, sve što je loše sa svijetom krivica je gadjéa. I doista, iako se ova Josefova rudimentarna ekonomska opservacija čini pomalo stršećom, sve rasističke mjere koje je nacizam provodio prvenstveno prema Romima i Židovima i koje su se, da ih dovedemo u vezu s radnjom romana, vrlo brzo proširile i na Čehoslovačku, svoj su korijen velikim dijelom imale u snažnoj ekonomskoj krizi koja je Njemačku zadesila početkom 1930-ih.

Zakon o praćenju kretanja Roma, točnog naziva Zakon 117, primorao je Josefa i ostale Rome da policiji ostave svoje otiske prstiju, cijeli plan putovanja zajedno s datumima i detaljima o onome što će raditi na svakome mjestu zaustavljanja te kasnije prijavu skretanja s rute i prijavu ako se nađu negdje gdje nije bilo predviđeno. Zakon 117 postao je glavna tema razgovora na njihovim sijelima, na kojima je, kako kaže Josef, zaključeno da kada su stvari dobre za gadjée, loše su za Rome. Kada su loše za gadjée, još su gore za nas.

Tijekom šest idućih godina, do 1933., Zakon 117 dobivao je konstantno nove dodatke, pa se tako Romi naprimjer više nikuda nisu mogli kretati u skupini većoj od jedne obitelji. Unutar obitelji Maximoff, pored ostalih zbivanja, Emil je sada petogodišnjak, a u njihovom je okruženju prisutna ozbiljna bolest, influenca, koja pogađa i Emila. On ju preživi velikim dijelom zahvaljujući svojoj majci Anni i njezinom odlučnom stavu koji je dodatno ojačao nakon što su uz cestu u šatoru naišli na dvoje djece i starca umrle od hladnoće: moje dijete, moja djeca, obećala si je Anna, neće skončati u šatoru pored ceste. (…) Sudbina neće odlučiti o tome što će im se dogoditi. Ja sam, njihova majka, Anna Maximoff, ta koja će o tome odlučiti. Ovakvo njezino preuzimanje sudbine u svoje ruke u nadolazećim će opasnim vremenima Emilu i ostaloj obitelji predstavljati veliku podršku.

Godine 1942. rat se već zahuktao i došao u veliku blizinu Josefove kumpánije: u obližnjem selu, Nijemci su poubijali dvjestotinjak civila, dok Emil sreće bjegunca iz koncentracijskog logora Terezína. Zbog sve većeg straha, Josef razmišlja o tome da pobjegnu što dalje na istok. Povodom toga organiziraju tradicionalni sastanak na kojem se, zbog različitih ideja o tome što bi trebalo napraviti, Josef sa svojom obitelji odvoji od ostatka skupine i odluči otići u Slovačku. Na putu mnogo razgovara s Emilom, kojeg su kao svoje najstarije dijete on i Anna vidjeli kao uzdanicu i omogućili mu da pohađa školu. Josef se pita o smjeru kojim svijet ide govoreći Emilu: znaš li kad sam prvi put shvatio da svijet zaista postaje lud? Kada smo konjima morali stavljati gasmaske. Ta se Josefova opaska odnosi na Prvi svjetski rat kada je kemijsko oružje bilo po prvi put ekstenzivno korišteno. U odnosu na ono što se sada događa, o sadašnjem ludilu svijeta, Josef se pita kakav je to svijet kada ne smiješ zapaliti vatru u mraku, što upućuje na naslov Doughtyjina romana.

Kao vrhunac progona Roma, uvedena je nova, još stroža obavezna registracija Roma predviđena za 2. kolovoza. Međutim, umjesto registracije, sve su Rome koji su došli na registraciju ukrcali na kamione i odvezli. Ono što je tobožnja registracija zapravo predstavljala bio je program „Eliminacije ciganske prijetnje“ u regijama Bohemiji i Moravskoj, odnosno program uništenja Roma. Rome su također službeno proglasili asocijalnima, što je značilo da ih u bilo kojem trenutku mogu uhititi.

Na registraciji s koje su odvedeni Josef, Anna, Emil i ostali članovi obitelji bila je prisutna još jedna obitelj, obitelj Malík – otac i patrijarh Jan, njegova supruga Líba i njihova kći Marie. Njih je, kako bi spasio Rome iz sela Romanova od deportacije, Nijemcima predao Janov brat Karel.

Sljedeći dio romana odvija se u godinama 1942. i 1943. kada se Emil, sada petnaestogodišnjak, s mnogim drugim Romima nalazi u logoru. Uvjeti su loši: muškarci su odvojeni od žena i djece, svi su prisiljeni govoriti njemačkim jezikom, u zamjenu za oduzetu odjeću dobili su uniforme, tijela su im obrijana, glave obrisane kerozinom, prisiljeni su raditi deset sati, a za jelo dobiju komad suhog kruha. Zbog neljudskih uvjeta i zato što su im ubili bližnje, pogotovo djecu, mnogi su poludjeli.


Emil upoznaje Marie, dvije godine mlađu djevojčicu, i s njom kao kontrast svem užasu, osobito užasu prilike u kojoj su se upoznali – dobili su zadatak da zajedno zbrinu dječje leševe u vagonu – razgovara o lijepim doživljajima iz prošlosti, što ih barem duhom odvodi van iz logora. Dodatnu patnju zarobljenicima tijekom zime donosi epidemija tifusa od koje najprije umire Emilova mlađa sestra Parni. Bolest pogađa i Josefa, koji, kako mu se stanje pogoršava, razmišlja o tome što je od njega kao ljudskog bića ostalo: Josef Ružička, Jozef Maximoff, Phrála Jonó, Branko, Šepavi Dečko, moj sin, moj unuk – Kakó, Rom Baró… Ponekad je ponavljao sva imena kojima su ga zvali, kao da će u toj litaniji naći dio sebe koji bi bio bitna srž, njegovo srce, dio kojeg je izgubio kada je ušao u logor. Branko. Njegovo pravo ime. Nikad ga nije koristio, čak ni kad je bio sam. Nikad nije osjećao potrebu, sve do sad. Kako je čudna stvar zaboraviti samog sebe, postati ljuštura, olupina, pažljivo znati da negdje postoji neko drugo ja, na mjestu gdje je zaista postojalo, izgubljeno u prošlosti. Pred sam kraj, sve na što je Josef u tim uvjetima mogao svesti svoju egzistenciju bio je samo dah: Ako ne mogu pokretati svoje udove, a kamoli podići svoje tijelo kako bih si s dostojanstvom olakšao, onda zapravo ne mogu ni svoje tijelo zvati svojim. Sve što mi je ostalo jesu moje misli – i dah, svaki mali udisaj koji ulazi tako plitko i strano u moja pluća, kao da moje tijelo prezire zrak i ne može dočekati da ga protjera. Uskoro će i moje misli otići.

Sveden sam na ovo. Sve ostalo je nestalo.

Ja nisam ništa. Do sljedeći mali. Udah.

To je sve

Što jesam.

Možda

Sve

Što sam ikad

Bio.

Nakon smrti oca i nakon što je uz majku ostao jedini iz obitelji koji se nije razbolio, na njen se nagovor Emil odlučio na bijeg iz logora. Uspio je pobjeći provukavši se tijekom noći kroz nepaženi dio ograde, a misao koja ga je vodila tijekom bijega temeljila se na usporedbi sa sudbinom koju je doživio njegov otac: odlučio sam umrijeti na ovaj način. Neću čekati da istrunem, ne poput mog oca. Moja mi je majka uvijek govorila da je otac nježan čovjek i činila je to kao da se radi o nečemu dobrom. No, on je istrunuo. On im je dozvolio da mu to učine. Ja ih izazivam. U tome je razlika.

Pošto je uspio udaljiti se od logora, bio je u potrazi za ne-Romima od kojih bi, osvećujući se, uzeo odjeću i pronašao trajniji izvor hrane. Pronašao je dvoje staraca u izoliranoj kolibi koje je bez mnogo premišljanja ubio – mi ubijamo, opravdavao se Emil, samo kada moramo – ne zato što, poput vas, uživamo u tome. Došavši teretnim vlakom u Prag, shvatio je da je ponovno rođen (u skladu s tim, u romanu ga se više ne naziva Emilom, nego Yenkom; ne-romsko ime Emil nosio je među Romima, a otkad je u odjeći ne-Roma došao u Prag da ondje živi kao ne-Rom, ime mu je Yenko). Namjera mu je bila da s apsolutnom sigurnošću zna da nitko ne zna gdje je, da osjeća da je ponovno rođen, kao čovjek od akcije, kao pravi Rom, s planom u svojoj glavi i budućnošću ispred sebe.


U Pragu, kojeg je okupirala njemačka vojska, život se odvija kao da ne postoje logori smrti. Ondje je Yenko pronašao Ctibora Micháleka, starog očevog prijatelja koji je na svojoj nekadašnjoj farmi zapošljavao mnogo Roma. Michálek mu preko jednog poznanika pronalazi posao, papire i odijelo, no Yenkova je glavna želja vratiti se u logor i, pretvarajući se da je zainteresiran za jeftinu radnu snagu, izbaviti koga god može, ponajprije svoju majku. Međutim, došavši do njega, otkrio je da je logor prazan i da je cijela njegova obitelj mrtva: nakon jauka, ostala je tišina; nije bilo ni čak ni povjetarca; mjesec bez zvijezda; i crnilo noći posvuda. Ostao je jedini Rom na svijetu.


Posljednji dio romana odvija se 1945. godine kada je kraj rata blizu. Yenko kao pripadnik pokreta otpora sudjeluje u borbi za oslobođenje Praga tijekom koje ponovno sreće Mariju Malíkovu, djevojčicu koju je posljednji put vidio u logoru. Ona i njezina obitelj bili su dvije godine ranije pušteni iz logora jer više nisu bili smatrani Romima, očito zahvaljujući nečijoj pomoći, vjerojatno Marijinog strica koji ih je i bio smjestio u logor kako bi spasio brojne druge Rome iz sela.


U odnosu prema Mariji, Yenko osjeća snažnu podijeljenost: htio bi se njome vjenčati, ali njezina ga blizina podsjeća na traumu kroz koju su prošli. Zbog toga pobjegne od nje nazad u život ne-Roma kakav je živio nakon bijega. Ipak, zato što se nijedan čovjek ne može zvati Romom ako nema obitelj i ljude za koje će brinuti, nalazi se opet s Marie, odriče se ne-romskog života i zajedno odlučuju da će osnovati obitelj: Yenko je promatrao njen izraz, njeno malo lice na koje je padala svjetlost. Gledao je zatim prema gore boreći se za snagu kojom bi vjerovao u njen optimizam. Nebo je i dalje bilo iskreno plavo, i dalje prazno. Nekoliko je oblaka bilo nošeno s istoka.

Recepcija i kritika


Doughty se u intervjuu za Travellers' Times dotakla i Vatri u mraku. Navela je da iako je roman, skupa s romanom Kamena kolijevka, dobio dobre kritike, interes publike u vidu prodaje knjiga nije bio velik. Razlog vidi u tome što među publikom interes za romske teme i razumijevanje romske kulture nisu veliki. Da su knjige objavljene danas, smatra da bi interes možda bio veći. Ako te njezine opaske vrijede za britansku publiku, kojoj je knjiga prvenstveno bila namijenjena, onda, treba dodati, to pogotovo - i nažalost - vrijedi i za hrvatsku i regionalnu publiku.

Sam je roman formalno jednostavan i u fokusu mu je linearno pripovijedanje fabule. Na momente je čak jednoličan i zamoran jer mu nedostaje neka drugačija razina koja bi bilo refleksivno bilo stilskim rezom u tekst unijela svježine. Time se razlikuje od primjerice Lakatosevih Slika u dimu s kojim je tematski vrlo sličan – oba se romana bave životom srednjoeuropskih Roma predstavljenog iz perspektive odrastanja dječaka u godinama uoči i tijekom Drugog svjetskog rata i genocida nad Romima. Možda većoj prokrvljenosti Slika u dimu doprinosi blizina Lakatoseve osobne priče i priče koja se odvija u njegovom romanu. No, ne radi se samo o tome. Dok i kod Doughty postoje refleksije višeg reda o onome što se likovima događa, one su, u usporedbi s Lakatosem, kratke i prilično plitke. Ipak, imajući u vidu temu o kojoj se piše i namjeru s kojom se piše, naime predstavljanje važnog dijela povijesti zanemarenog naroda onkraj ponekad suhe povjesničarske faktografije, ovakva je stilska jednostavnost, gledano s estetske strane, dopustiva. Nažalost, još smo uvijek u fazi kad je bitno da se romska književnost uopće stvara i kada je do literarne jednakosti s većinskim stanovništvom mnogih zemalja u kojima Romi žive prilično dalek put. Roman Vatre u mraku zato je vrijedan čitanja radi upoznavanja romske književnosti i kao korak prema njezinom daljnjem književnom razvoju.




Matej Čolig


Comments


Post: Blog2 Post
bottom of page