top of page
Writer's picturemundus

Slavko Mihalić: Ispitivanje tišine

U tišini, kad izlaziš iz sebe

I sav se rasprostreš po modrim sobama

Bez straha, bez oskudnog opreza

Kad jesi i čovjek i drugo što treba


Pa se dižeš i sve više svijetliš

Ili se spuštaš i postaješ tamniji


Spajaš se i razdvajaš nimalo pogibeljno


Možeš dokučiti bar početni smisao

Dosta teško jer se nečega odričeš

Pristaješ na zaborav, pristaješ na smrt

Ali osjećaš da bi moglo biti bolje


Kad bi te samo netko zvao tihim glasom

Netko iz dubina u koje se upuštaš

Iz velikih visina iz kojih nema povratka

Kad bi samo ugledao znak iznad vrata


Ali već se čuje buka i ti padaš u sebe

Naglo se povlačiš, rušiš krhke zidove

Odjednom se smanjuješ, odjednom osiromašuješ

I gle, čuješ glas koji si toliko želio


Ne previše daleko ali sada nedostižno

S druge strane prostora u kojemu si spljošten






U: S. Mihalić, Ispitivanje tišine = Examen du silence (prir. Tea Benčić-Rimay; prev. na francuski Vanda Mikšić; Zagreb, Konzor, 1999.)


Comments


Post: Blog2 Post
bottom of page