U tišini, kad izlaziš iz sebe
I sav se rasprostreš po modrim sobama
Bez straha, bez oskudnog opreza
Kad jesi i čovjek i drugo što treba
Pa se dižeš i sve više svijetliš
Ili se spuštaš i postaješ tamniji
Spajaš se i razdvajaš nimalo pogibeljno
Možeš dokučiti bar početni smisao
Dosta teško jer se nečega odričeš
Pristaješ na zaborav, pristaješ na smrt
Ali osjećaš da bi moglo biti bolje
Kad bi te samo netko zvao tihim glasom
Netko iz dubina u koje se upuštaš
Iz velikih visina iz kojih nema povratka
Kad bi samo ugledao znak iznad vrata
Ali već se čuje buka i ti padaš u sebe
Naglo se povlačiš, rušiš krhke zidove
Odjednom se smanjuješ, odjednom osiromašuješ
I gle, čuješ glas koji si toliko želio
Ne previše daleko ali sada nedostižno
S druge strane prostora u kojemu si spljošten
U: S. Mihalić, Ispitivanje tišine = Examen du silence (prir. Tea Benčić-Rimay; prev. na francuski Vanda Mikšić; Zagreb, Konzor, 1999.)
Comments