Bilo je lako jedno poslijepodne. Sjedila sam dok si
govorio o tome da me voliš i ništa nisam osjetila, nisam osjećala ništa tako dugo da sam postala ekstremno svjesna
ničega dok si govorio, i ništa
se osjećalo kao prisutnost više nego kao odsutnost. Bila sam ispunjena svjesnošću kao voda izlivena u umivaonik. Nisam
ništa htjela. Onda si otišao, pristojno. Drugi su osjeti
došli, koji također nisu bili osjećaji: glavobolja,
osjećaj nemira. U travnju sam te voljela toliko
da sam plakala. Počinje me plašiti
moja dosada koja raste kao matematički problem.
Htjela sam te poslati natrag na vrh ploče
kako bi me ponovno počeo voljeti. Čekali smo tako dugo
s otvaranjem kutija da smo zaboravili da je
ionako samo dvadeset pet dana u adventu.
Uzeli smo sve dobro što smo mogli,
vjerujem u to. Mnogo avionskih putovanja i kave.
Uvijek sam zaboravljala naše razgovore čim
bi završili, no to je zakratko učinilo da ih
se osjeti još više zapanjujućim. I u početku sam bila uzbuđena
da se povređujemo, i potom si mogao
izreći krunicu u moj vrat i plakati.
Žao mi je ne voljeti te više. No sve što si izgubio
jest ljubav jedne osobe među mnogima: ja sam izgubila
iluziju svoje odanosti i svoju jedinu religiju
koja si bio ti. Napuštam sliku sebe
koju sam jedinu ikad voljela i nedostajat će mi više nego tebi.
Vjerovala sam da bih mogla biti više poput Isusa,
koji je volio svakoga, tako što tebe volim, no nisam
ni to mogla napraviti. Sve što sam napravila bilo je
iz ljubavi prema tebi, pa i ja sama. Ali ostavila sam te
onako kako sam te našla. Tko bi drugi mogao biti tako pristojan
oko zatvaranja vrata.
2015.
Prev. Matej Čolig (U: The Stinging Fly, Issue 30, Volume 2: Spring 2015)
Comments