top of page

Marko Pogačar: Zagreb, 2. 12. 2016.

Writer's picture: mundusmundus

Kasno je naučio što je to advent. Eto, nije mu trebalo niti ga je pretjerano zanimalo, razmišljao je više na tragu onog: nek dođe ono što ima doći, neka nas zadesi, pa makar to nešto nosilo, nalik ušminkanom Željku Bebeku iz noćne more, ovčji kožuh i težak pastirski štap. Ovce i čobani, ovi potonji posebno, ostaju sine qua non roda Avramova, pa tako i usirena, ubuđala konstanta na diple i pendreke naviklih naših naroda. Naučio je na teži način, udarcem u glavu. Jednoga dana probudiš se i shvatiš da se svijet preko noći promijenio, preko te noći koja traje moguće već nekoliko desetaka godina, noći koja polako isparava ostavljajući u nama ljepljiv talog, pretvorio se taj svijet u jedan sveopći advent. Paruzija je, očigledno, konačna, i izbliza nalikuje na desant. Na grad, mrtvi grad mrtve zemlje, sruče se stotine jednoobraznih drvenih kućica i jednako jednoobraznih šatora koji služe kuhano vino, pivo i kobasice, čitava jata takvih mobilnih, umjetnim snijegom, plastičnim kuglama i električnim lampicama nakićenih prehrambenih korala. Na štandovima se mogu kupiti šalice za to isto kuhano vino, jelenji rogovi na obručima i vunenim kapama, licitarska srca s natpisima 'Poreč' ili 'Sveti Križ Začretje'. Tome su pridodane atrakcije. Jedna je od njih klizalište u parku pred Umjetničkim paviljonom, gdje iz snažnog razglasa u dva popodne odzvanja debilna, disko verzija Kyrie Eleisona u izvedbi nekoć popularnog vokalnog sastava. Grad i građani odjednom, ruku pod ruku, izgledaju savršeno maloumno zatvoreni u netom protresenu snježnu kuglu s čijeg ih staklenog neba, dok se ne udave, zasipaju krupne pahulje stiropora.

U srce tame kojem je rat (ili jedno moguće vječito primirje) objavljen tisućama šarenih lampica doputovao je iz Beča; jezgre bolesti iz koje se 'najbolji advent u Europi' standardnom, krizom osnaženom provincijsko-malograđanskom vradžbinom izlegao. Bečani i bečki trgovci bili bi, čini se, najsretniji kada bi svoje lampice, tone i tone crvenih srca nad Kärntnericom i lustera od lažnog kristala nad Grabenom, mogli u punom sjaju okačiti prvog septembra. Glagolski oblik tog dolaska ionako je nesvršen; dolaziti se može dokle god vam je milo, dok kranjske i debrecinke, tim redoslijedom, narodima & narodnostima ne izađu na nos, dok se ne zagrcnu pikantnim senfom. Dva dana zadržao se u Ljubljani, koja je po tom pitanju ostala nešto suzdržanija: blizu je 'izvorni', blizu je 'najbolji', pa što da se sad Slovenci pretjerano opterećuju s tim. Uskoro počinje sezona skijaških skokova. Kao dječak često je miješao Borisa Kidriča i Bojana Križaja. Kao i ovaj advent, Kidrič je rođen u Beču. Za razliku od ovog adventa, umjesto u Zagreb otišao je, naoružan, u šumu.





U: M. Pogačar, Korov, ili protiv književnosti. Usputna knjiga (Fraktura, Zaprešić, 2020.)

Comentarios


Post: Blog2 Post

©2021 by Mundus. Proudly created with Wix.com

bottom of page