top of page

Između dva svijeta. 'Slike u dimu' Menyhérta Lakatosa

Updated: Nov 23, 2023

Kada je 1975. godine u intervjuu na mađarskoj javnoj televiziji Menyhért Lakatos govorio o svom netom objavljenom romanu Slike u dimu, ovim je riječima predstavio motivaciju za njegovo pisanje: moj cilj nije bio da naprosto ispričam priču, nego da oslikam cjelinu tog svijeta. O Romima se već pisalo, ali s pogledom odozgo i istražujući ih izvana. Gotovo ih se uopće nije poznavalo iznutra. Iza svijetlih boja i nasmiješenih lica, nije se vidjelo stvarnost. Ono što su potiskivali u sebi, patnju koja ih je pokretala ili sputavala. Roman Slike u dimu doista predstavlja insajderski prikaz života Romā, tim više što je dijelom temeljen na osobnim iskustvima samog autora koji je kao mađarski Rom prošao put od teškog života u romskom naselju do prihvaćanja i priznanja od strane ne-romskog stanovništva i u Mađarskoj i u svijetu.

Roman Slike u dimu prati djetinjstvo i ranu mladost mađarskog Roma Boncze u periodu pred izbijanje Drugog svjetskog rata. Ispripovijedan iz njegove perspektive, roman sabire iskustva koja Boncza prolazi podvojen između tradicionalnog romskog života i ulaska u život kakav žive ostali Mađari, a kao okvir toj podvojenosti paralelno s razvojem radnje raste i prijetnja koju sa sobom donosi nadolazeći rat. Premda nije formalno strogo podijeljen, u romanu se mogu izdvojiti tri veće cjeline s obzirom na ulogu koju Boncza u njima ima. Prva se cjelina tiče njegova života s obitelji u Ciganskom Parizu, ironično nazvanome romskom naselju, te njegovih prvih iskustava u školi. U drugom, opsegom najvećem no kronološki najkraćem dijelu, Boncza dio ljetnih praznika zbog bijega od žandara provodi sa skupinom romskih sezonskih radnika. Treći dio objedinjuje prethodne dijelove tako što se Boncza vraća kući, ali promijenjen onime što je prošao boraveći s romskom skupinom i onime što je doživio u školi. Na kraju te cjeline i kraju cijelog romana, Bonczin život i život drugih Roma iz njegova kruga preuzimaju rat i politika koju je sa sobom donijela njemačka okupacija Mađarske.

Boncza pripada obitelji koja je donedavno živjela nomadskim životom: Bonczin je otac lutalački način života svog plemena napustio s 20 godina. Do tog stacioniranja, pleme je lutalo Balkanom i Mađarskom podijelivši s drugim plemenima krajeve država po kojima su se bavili koječime, najčešće nelegalnom razmjenom zlata, konjā i odjeće. To lutanje i neprestano kretanje po rubu i onkraj njega bilo je, dakako, kao i kod Roma općenito, povezano ponajviše sa sustavnom opresijom koju su trpjeli, a iz koje je migracija bila najsigurniji izlaz. Kako kaže Boncza na samom početku romana, bili smo oni kojima je život zapalio vatru u krvi, i ni vjetrovi ni zime, ma koliko ljuti, nisu joj mogli ugasiti plamen. Kasnije će na mnogim mjestima Boncza iznositi razne refleksije o tom vječnom kretanju, o potpunoj uronjenosti u sadašnjost i zakinutosti da se zamisli budućnost koja bi išla dalje od najneposrednijih potreba. Primjerice, na jednom mjestu kaže: grijati se i jesti! To je bila briga sutrašnjice; a na drugom: živjeti pošteno zapravo se nije ni moglo, hladnoća i glad primoravale su Cigane na svašta. Takav obrazac života posljedica je nuždom izazvane nemogućnosti zadržavanja na jednom mjestu s kojeg bi, u miru i sigurnosti, pogled na budućnost mogao biti dalji i širi: samo je jedno sigurno: danas. I ma što donijelo, dobro ili loše, uvijek je na odlasku, zahvaća nas cijele od glave do pete, mi živimo za njegove časke i trenutke, a kad nam se ukaže ono sutra, ne možemo ponijeti ništa doli ono danas, vječno danas koje se nerazdvojno pomiješalo s jučer.

Mjesto na kojemu Boncza s velikom preciznošću komentira zatvorenost Roma u uvijek istu sadašnjost jest kada s vremenskim odmakom ponovno sreće neke poznanike. Ondje kaže: te ljude nisam vidio godinama. Ako je istina da i ovdje ima stalnog ili promjenjivog kretanja, onda bi se nakon nekog vremena moglo odrediti prijeđeni put. Osim ako se to kretanje ne događa u krugu koji se na jednoj točki ne vraća u samog sebe. Otkako sam dobio uvid u svijet fizike, mnogo me zaokupljala brzina kretanja našeg svijeta. Koliko god mi se primamljivom činila ideja skamenjene nepomičnosti koju potvrđuje proteklo vrijeme, ipak u nju ne vjerujem. Možda je ovo kretanje kao ono diska koji u brzoj okretnoj brzini pobuđuje dojam nepomičnosti. No gdje se onda gubi centrifugalna sila koja nastaje pri tako velikoj okretnoj brzini? Te su se misli Bonczi javile dok je promatrao kako jedan od muškaraca u skupini sezonskih radnika premlaćuje ženu zbog preljuba. Zatvoreni krug u kojem se odvija život Roma ima, dakle, svoje unutarnje žrtve, pretežito žene. Ovako Boncza dalje razmišlja o prizoru premlaćivanja: Što bi odgovorila ta čupava djevojka kad bih je upitao: osjećaš li neku silu koja te želi izgurati iz ovog svijeta? Zacijelo bi pitala, kamo. I bila bi u pravu. Kamo?

Boncza je, za razliku od svih ostalih članova svoje obitelji, imao sreću da je postojala opcija kamo je mogao otići. Naime, on je prvi u obitelji koji je dobio priliku školovati se. Veliku i presudnu potporu da usprkos svemu ustraje u učenju za Bonczu je imala njegova majka. Ona je u školi vidjela cijelu budućnost obitelji, štedjela je novac za Bonczino školovanje, pazila je na njegovu disciplinu i donosila mu stabilnost. Ona je bila ta koja mu je svojim stavom omogućila da se izdigne iz tradicionalnog romskog života u kojemu je prevladavao nazor da obrazovanje nije važno. Za razliku od oca koji ističe da je u životu najvažnije preživjeti, majka naglašava da je važno planirati: moja bi majka rekla da se sva opasnost može izbjeći, ili se sreća može uhvatiti, kad čovjek razmišlja unaprijed. Otac kaže upravo suprotno: uvijek je nekako, ali nikad onako kako ti želiš, jer nije sigurno da ćeš učiniti drugima po volji. Činiš dobro ako nisi ništa učinio. Iako je gajila neke praznovjerne stavove, zahvaljujući majci i njenoj potpori Boncza je uspio u sebe ugraditi čvrste temelje s kojima će se moći, s jedne strane, izdići iz nesigurnosti u kojoj je živjela obitelj te, s druge, suprotstaviti predrasudama i napadima izvanjskog svijeta.

Očekivano, u školi Bonczi nije bilo lako. Kao što je među Romima bio autsajder zbog doticaja sa školom, tako je u školi bio autsajder zato što je siromašan Rom. Nakon osnovne škole, nastavak obrazovanja u gimnaziji bio mu je omogućen igrom sudbine: prilikom lova nastrijelio ga je ravnatelj lovačkog društva koji mu je kao kompenzaciju ponudio financiranje školovanja. Boncza se daljnjem obrazovanju nije veselio, bojao se promjene okoline i gospodske djece među kojom nije imao nijednog prijatelja. Putovao je vlakom, roditelji ga nisu ispraćali jer su se sramili pred drugim roditeljima, a u školi su ga tretirali kao ruglo: bio sam posve sam, kad bi se nekad našli pored mene, pobjegli bi kao od gubavca. Usprkos tome, nakon nekoliko tjedana u kojima su mu sve i svi ostali strani, odlučio je da ako doista želi opstati, mora znati dvostruko više od ostalih. Počeo je gutati svaku riječ profesorā, žudio je za znanjem i za time da pokaže da je i njega rodila majka i da je dijete čovjeka. Postao je najbolji učenik u razredu, prestali su mu se rugati, no prijezir zbog njegova porijekla nije nestao, već je dobio drugo lice: počeli su mu zavidjeti smatrajući da mu profesori previše izlaze u susret i olakšavaju. Kao reakcija na neprestano ponižavanje, u Bonczi jača prkos praćen gorkim osjećajem da mora iskočiti iz kože ako želi da ga smatraju nekim i nečim.

Za posljednje ljetne praznike prije izbijanja rata Boncza se vratio kući. S drugim mladićima i djevojkama radi na sezonskim poslovima, no zbog jedne je krađe bio prisiljen pobjeći. U bijegu najprije provodi vrijeme s Badom s kojim mu je ugodno u društvu ali za kojeg se Bonczina majka bojala da će ga odvesti na loš put. Badini su nazori slični nazorima Bonczina oca, žali što ne ide u školu i što ne zna razmišljati bolje od toga da na stvari nadođe kad mu kažu ili kad mu se dogode. Bada mu, primjerice, predlaže da u Rumunjsku odu krasti konje, skitnja i bijeg Bonczi su privlačni jer Romi uvijek trče, jednom zbog ovoga, drugi put zbog onoga, međutim na Badino pitanje što bi se dogodilo da se ne vrati u školu, Boncza odgovora: ne bih time mnogo izgubio, ali majka! U skitalačkom životu njen mu je unutarnji glas o drugom svijetu ostao dovoljno snažan podsjetnik da će nekome koristiti time što ide u školu.

Nakon odvajanja od Bade, Boncza nailazi na skupinu sezonskih radnika i već spomenutu scenu premlaćivanja djevojke zbog preljuba. Dane koje je ondje proveo opisat će kao oluju (…) koja je nanijela hrpu smeća u njega. Među njima će imati prvo seksualno iskustvo, s istom će djevojkom stupiti u brak, njegova će ga punica prijevarom i iz osvete prema mužu navesti na još jedan spolni odnos zbog čega će cijela njezina obitelj, slijedeći romski zakon, tražiti zadovoljštinu i kaznu za Bonczu. Njegov će utisak isprva biti ovakav: moji su korijeni izrasli odavde, iz ovog vječno dobro raspoloženog svijeta. Osjećao sam njegov zagušljivo prijetvorni zrak, no kako sam u njemu rođen, nisam mislio drugo nego da je to tako u redu. Čemu da jaučemo? A kad otkrijemo svoja tijela puna čireva, pokažemo svijetu svoje krnje mozgove, pa zar ne pate od toga svi? Samo što jedan poriče, a drugi priznaje. Međutim, nakon raspolovljenosti između odluke da napusti skupinu i odluke da se vrati kući i u školu, dodatni događaji, među kojima je još jedan prijevarom iznuđen spolni odnos, naveli su ga na odlazak: takvi obrati u životu nikad se nisu mogli dogoditi tako da me ne uznemire. Osjećaj da nigdje ne pripadam, nestanak sati i godina bez traga, halapljiva glad za minutama, trenucima, vječito bježanje, to da je sve svejedno, samo da se ode odavde, u pakao, u zatvor, u propast ili u neki drugi, bezvremenski tonući svijet, samo da se ode, ako se već mora istrunuti, neka se ne bude tu. Ne na ovome smrdljivom, ustajalom, nikad osvježenom zraku ove vječne komedije, na kojem jarko žuti cvjetovi na suknjama venu, krv poludi od vječnog uznemiravanja, a ljubav rađa osvetu. Van iz ovog svijeta jer ovdje ništa ne ostaje, samo paralizirano vrijeme i strah.

Među skupinom sezonskih radnika Boncza je, uslijed različitih iskustava sa ženama, promijenio odnos prema njima. Dok se na ranijim ljetnim praznicima s djevojkama družio rado i prostodušno, gdje bi ga one gledale kao prijatelja i izrađivale mu, kao i sebi, od marame velik šešir i bojile mu usne, sada, nakon prvog seksualnog iskustva i ženidbe, uslijed vlastite pogubljenosti zauzeo je prema ženama mnogo grublji stav. Svojoj supruzi Vorzsi obraća se, naprimjer, ovakvim riječima: ja sam tvoj gospodar, tvoj zapovjednik, koji će s tobom, ako treba, do jutra gnječiti slamu, nasmrt te prebiti, oderati ti kožu. Ipak, kako se njegova previranja smiruju, postaje svjesniji šireg konteksta: kao i svaka zajednica, i ciganska se temelji na pravu vlasništva. Razlika je ta da, dok u vlasništvu drugih zajednica pronalazimo na tisuće i tisuće vrijednosti koje mogu biti zajedničko ili privatno vlasništvo, dotle ova zajednica ima jednu vrijednost i vlasništvo, ženu. Žena je u svakoj zajednici privatno vlasništvo. Razlike ima samo u njihovu tretmanu i načinu iskorištavanja. Svjestan je također da dominacija muškaraca nad ženama nije prirodna: to je nešto poput deset čovječjih zapovijedi, koje nisu navedene u točkama, no svaka ih žena poznaje bolje nego Očenaš. 'Ne budi lijena jer će to tvom čovjeku brzo dosaditi.' 'Poštuj čovjeka svoga, on ti je zapovjednik.' 'Ne prepiri se sa svojim čovjekom, ne zahtijevaj da si u pravu, jer je on čovjek.' 'Ne budi ljubomorna.' Moglo bi se bez kraja i konca nizati rečenice i zabrane i zapovijedi koje osiguravaju prednosti muškaraca u odnosu na dužnosti žena. Na kraju, otvara prostor za dokidanje tog patrijarhalnog lanca kada kaže: nisam sposoban razumjeti ženu koja bi u svakom trenutku mogla poreći svoj život prisilno svrstan među domaće životinje, no to ne čini.

Nakon nekoliko tjedana sa sezonskim radnicima i Badom, Boncza zaključuje da je to život za pse: osjećaji su mi se naguravali jedni protiv drugih, mrzio sam i psovao sve, sebe, Stvoritelja, koji nas je proizveo na vlastitu sliku, i zauzvrat zahtijeva da budemo bolji i od svetaca. U takvom rastrojenom stanju odlučuje se vratiti kući i ipak nastaviti školovanje. Međutim, nakon svih iskustava u školi i tijekom ljeta, svoj dom više ne doživljava jednako: velika čežnja za domom učinila mi se stranom, kao da je izvan mene, obitelj nije imala nikakve veze s ovom kućom žalosti. Osjeća da je između njegove obitelji i njega jaz postao prevelik, da zapravo više nikamo ne pripada. Osim žalosti koju je osjećao nad bijedom u kojoj žive, stranim mu je postalo praznovjerje članova njegove obitelji: bunim se protiv praznovjerja kao da se bunim protiv samoga sebe, ne vjerujem u njega, ali ga se bojim. Ono obavija sve tisućama i tisućama niti – i umjesto njega ničeg drugog nema. Ako jedna nit pukne, tad zjapi samo sjena, prazno crnilo, bez ikakve vjere i povjerenja. Osim što prepoznaje da su mu ta prosta vjerovanja postala strana, Boncza veoma slikovito daje razloge zbog kojih praznovjerje ima snažnu ulogu među Romima: vjerujemo u to ništa jer mu je korijenje okoštalo kroz mnoga stoljeća, uništava, ubija, širi zarazu, obmanu i strah. Proždire sve, uništava i ponovno stvara nam život, muči nas strahom sve dok ne postanemo hrabri podnijeti zatočeništvo vlastitih okova. Različiti primjeri praznovjerja, da, recimo, ekcem na djetetovoj glavi nastane kad u prostoriju uđe žena s mjesečnicom, služe - kao, uostalom, bilo koji oblik vjerovanja - tumačenju pojava i organiziranju iskustava. Među Romima je praznovjerje bilo posebno rašireno zato što im je pristup ostalim oblicima objašnjavanja pojava, poput znanosti, bio zatvoren. Sve ono što im se događalo – od zdravstvenih problema do vremenskih uvjeta - morali su povezati u jednu koliko-toliko koherentnu cjelinu kako bi pokušali razumjeti o čemu se u tim događajima radi i kako upravljati njihovim utjecajem. Valja pritom napomenuti da je među Romima iz Bonczina kruga uz praznovjerje prisutno i kršćanstvo te da između njih postoji preplitanje, što se zgodno može vidjeti na primjeru Bonczine bake koja je kletve upućene neprijateljima uvijek završavala prvim retkom Očenaša.

U isto vrijeme dok se odmiče od praznovjernih praksi svojih bližnjih, kod Boncze jača vjera u sudbinu i nemoć čovjeka da joj se odupre. Tako naprimjer kaže: sada sam se već nepokolebljivo uvjerio u to da sudbina prema svojim hirovima planira obrate naših trenutaka, čiju se tajnu ne može izračunati razmišljanjem. Za Bonczu je istina slijepa. Takav fatalistički stav prema kojem se čini da su stvari izvan kontrole jest razumljiv budući da dolazi iz usta pripadniku narodu koji je tijekom svoje povijesti pod kontrolom imao izrazito suženo polje djelovanja. I ne samo to, ionako usko polje neprestano je bilo pod pritiskom i prijetnjom.

Po povratku kući, osim što je doživio višestruku diskrepanciju između svojih iskustava i nazora ljudi oko sebe, Bonczu je zadesila šira promjena – rat se sve više nazirao. Škola se, primjećuje Boncza, zapanjujućom brzinom pretvorila u instituciju kojoj je najviši cilj postao odgoj za pravo domoljublje. U školi upoznaje novu djevojku, ovog puta ne-Romkinju, plavooku i plavokosu Mađarku iz bogate obitelji. Između njih se razvila mladenačka ljubav, Boncza redovito, tobože slučajno, sjeda pored nje u vlaku, no ostvarenju njegovih sanjarija na putu stoji bolna prepreka: ne usudi joj se reći da je Rom. Razgovara s majkom kako bi olakšao svoje previranje, a ona mu upućuje jednu od središnjih rečenica cijelog romana – Ti si Ciganin! (…) Ne može se živjeti između dva svijeta, s nekim od njih treba prekinuti! Ta rečenica sažima čitavu Bonczinu podijeljenost – između tradicionalnog romskog života i školovanja, između praznovjerja i racionalnog objašnjenja svijeta, između lutanja i stacioniranosti, između Roma i većinskog stanovništva. Nakon te majčine rečenice, Boncza o sebi gradi jasniju sliku i s hrabrošću priznaje mađarskoj djevojci da je Rom. Njenu reakciju nije ni čekao, nego je djevojku napustio jer nije htio vidjeti mržnju i poniženje u njezinim očima.


Malo nakon toga, u školi se održavala svečanost na kojoj je jedan visoki gost Bonczi uputio rasističku uvredu, na što ga je ovaj pred svima udario u lice. Nastalo je komešanje, Boncza se uspio iskrati i proći nekažnjeno. Nakon tog incidenta i pošto je proveo dovoljno vremena među ne-Romima, upoznao njihov način života i pretrpio od njih odbijanja i uvrede te nakon što je po školama počela rasti netrpeljivost prema Židovima i Romima, izgubio je iluzije koje je o tom svijetu gajio kao dijete. Kako kaže, vidio sam da ni u lijepom svijetu s tavanima nije sve onako u redu kao što se čini iz svijeta zemunica, osjećao sam kao da sam školu završio prije, da je ova večer bila velika matura i da u cijelom životu nisam naučio koliko u posljednjim večernjim satima. Čekao sam čudo i čudo se dogodilo, čudo koje je poništilo i raščaralo cijeli san iz djetinjstva.

Svjestan da će ga izbaciti iz škole, Boncza odlazi najprije do jednog profesora koji mu govori da se u Mađarskoj sprema nešto loše: domovina je opet na prodaju, sinko, a kupac je izbirljiv. Profesor ga moli da ostane čiste savjesti s uvjerenjem da je njegov, romski svijet, za razliku od Mađara koji su svoju domovinu prodali Nijemcima, ljudskiji i čišći od ovog karnevala skrivenog iza krinki. Na povratku kući, Boncza sreće roditelje koji mu ne zamjeraju zbog incidenta, već mu savjetuju da ne ide u školu, jer je jedno romsko dijete već ubijeno u školi. U sljedećim mjesecima, obitelj je s ostalim obiteljima iz naselja zatvorena u karantenu zbog straha od širenja zaraze. Karantena se prekida dolaskom vojnika koji ljude iz naselja pripremaju za prijevoz do novog radnog mjesta. Nesretnici se raduju ne shvaćajući kuda će zapravo biti odvedeni.

Roman Slike u dimu opravdano se smatra velikim djelom. Razlog nije samo taj što se dobiva veoma dobar insajderski prikaz života Romā, već i zato što Lakatos vrlo precizno detektira i razrađuje žarišne točke koje Rome tegobno prate stoljećima. Pitanja položaja žena, uloge praznovjerja, podvojenosti između dvaju svjetova, kao i pitanje odnosa prema budućnosti najprije su precizno locirana, a zatim rastočena kako bi iz tog rastakanja postali vidljivi njihovi sastavni dijelovi. Prvi korak u prekidanju s mučnim praksama uvijek se nalazi u jasnom prepoznavanju onoga što se događa. Romima je, nažalost, tijekom dugog razdoblja njihove povijesti zbog velike marginaliziranosti i taj prvi korak bio nedostupan. Primjerice, tek od prošlog stoljeća Romi počinju pisati sami o sebi. Nakon lociranja žarišnih točaka i davanja široke slike toga kako su Romi živjeli, moguće je dokidanje marginaliziranosti i približavanje većinskog stanovništva i Roma. U vezi s tim, savjet da je potrebno čitati romsku književnost kako bi se upoznalo Rome zaista vrijedi. Lakatoseve Slike u dimu pružaju za to upoznavanje mnogo lijepog i važnog materijala.



Matej Čolig



Foto: FORTEPAN / JURÁNYI ATTILA



Kommentare


Post: Blog2 Post
bottom of page