O stroga matematiko, nisam te zaboravio otkako su tvoje učene pouke, slađe od meda, prožele mi srce kao osvježavajući val. Od kolijevke nagonski sam želio piti iz tvoga izvora starijeg od sunca, te nastavljati još gaziti po svetom predvorju tvoga svečanog hrama, ja najvjerniji od tvojih posvećenika. U mom duhu bilo je nešto nejasno, nešto gusto poput dima; ali ja znadoh pobožno prijeći stupnjeve koji vode do tvoga oltara i ti si uklonila taj mračni veo kao što vjetar tjera pticu burnicu. Umjesto toga, uvela si pretjeranu hladnoću, savršenu razboritost i neumoljivu logiku. Uz pomoć tvoga okrepljujućega mlijeka, moja se inteligencija brzo razvila te je poprimila neizmjerne razmjere, usred one očaravajuće oštroumnosti kojom rastrošno daruješ one koji te vole iskrenom ljubavlju! Aritmetiko, algebro, geometrijo! Veličanstveno trojstvo! Blistavi trokute! Onaj tko vas nije upoznao bezuman je! On je zaslužio kušnju najvećih muka; jer u njegovoj neznalačkoj bezbrižnosti ima slijepog prezira; ali onaj tko vas poznaje i cijeni, ne želi ništa više od zemaljskih dobara; on se zadovoljava vašim magičnim užicima; i nošen vašim tmurnim krilima, želi jedino uzdići se u laganom letu, uzlaznom spiralom, prema nebeskom sfernom svodu. Zemlja mu pokazuje samo obmane i moralne fantazmagorije; ali ti, jezgrovita matematiko, strogom ulančanošću svojih poučaka i ustrajnošću svojih željeznih zakona, ti pokazuješ zadivljenim očima moćan odsjaj one vrhovne istine, otisak koje uočavamo u poretku svemira. Ali red koji te okružuje, predstavljen savršenom pravilnošću kvadrata, Pitagorina prijatelja, još je veći; jer Svevišnji se potpuno otkrio, on i njegovi atributi, u onom znamenitom radu koji se sastojao u tome da se iz utrobe kaosa izvuku blago tvojih teorema i tvoje čudesne divote. U drevnim razdobljima i u modernim vremenima, više od jedne genijalne ljudske mašte zastale su zaplašene promatrajući tvoje simbolične likove nacrtane na gorućem papiru kao tajanstvene znakove, oživljene latentnim dahom, koje ne razumije običan neposvećeni gledalac, a koji su bili samo očevidno otkriće vječnih aksioma i hijeroglifa što su postojali prije postanka svijeta a održat će se i nakon njega. Mašta se pita, nagnuta nad ponorom kobnog upitnika, kako je moguće da matematika sadrži toliko uznosite veličine i toliko nepobitne istine tako da, kod usporedbe s čovjekom, u njemu nalazi samo lažan ponos i laž. Onda taj viši duh, kojemu plemenita jednostavnost tvojih savjeta čini još primjetnijom sitnost čovječanstva i njegova neprispodobivog ludila, rastuženo spušta svoju pobijeljelu glavu na mršavu ruku i ostaje udubljen u nadnaravna razmišljanja. On pada na koljena pred tobom i njegovo štovanje odaje počast tvom božanskom licu kao slici i prilici Svevišnjega. Za vrijeme mog djetinjstva, vas tri ste mi se prikazale jedne svibanjske noći, na mjesečini, na zelenoj livadi, na obali bistrog potoka, sve tri jednake po draži i po stidu, sve tri pune veličanstva kao kraljica. Napravile ste nekoliko koraka prema meni u svojim dugim haljinama, lelujavim poput isparine i privukle me prema svojim ponosnim dojkama kao blagoslovljenog sina. Onda se zaletjeh k vama i grčevito pružih ruke na vaše bijele grudi. Hranio sam se sa zahvalnošću vašom plodnom mȁnom i osjetio sam da čovječanstvo raste u meni i postaje bolje. Od toga doba, o suparničke božice, nisam vas napustio. Od toga doba, koliko je velikih zamisli, koliko simpatija za koje smatrah da sam ih urezao u stranice svog srca kao u mramor, iz mog razočaranog razuma izbrisalo polako svoje vanjske crte kao što zora izlazeći briše sjene noći! Od tog vremena vidio sam kako smrt, vidljiva golim okom, u namjeri da naseli grobnice, pustoši bojišta nagnojena ljudskom krvlju, te izaziva cvatnju jutarnjeg lišća nad zlosretnim kostima. Od toga doba, prisustvovao sam revolucijama na našem globusu; bio ravnodušan gledalac potresa, vulkana s njihovom gorućom lavom, pustinjskih vjetrova i olujnih brodoloma. Od toga doba vidio sam mnoge naraštaje kako izjutra podižu krila i oči prema prostoru, s neiskusnom radošću kukuljice koja pozdravlja svoju posljednju preobrazbu, te umiru navečer, prije smiraja sunca, spuštene glave, poput uvela cvijeća što ga njiše plačni fijuk vjetra. Ali vi, vi ostajete uvijek iste. Nikakve promjene, nikakav kužni zrak ne dodiruje strme stijene i neizmjerne doline vašeg identiteta. Vaše skromne piramide trajat će više od egipatskih piramida, tih mravinjaka koje je podigla glupost i ropstvo. Kraj stoljećā vidjet će još, uspravljene nad razvalinama vremenā, vaše kabalističke šifre, vaše lakonske jednadžbe i vaše skulpturalne linije gdje sjede uz osvetničku desnicu Svemogućeg, dok zvijezde budu s očajem uranjale kao morske pijavice u vječnost jedne jezive i sveopće noći, te dok čovječanstvo kreveljeći se bude pomišljalo na obračun s posljednjim sudom. Hvala vam za bezbrojne usluge koje ste mi napravile. Hvala za nepoznate kakvoće kojima ste obogatile moju inteligenciju. Bez vas bio bih pobijeđen u borbi s čovjekom. Bez vas, on bi me prisilio da se valjam u pijesku i ljubim prašinu s njegovih nogu. Bez vas, on bi opakom pandžom izbrazdao moju put i moje kosti. Ali ja sam se držao na oprezu kao iskusan atlet. Vi ste mi dale hladnoću koja proizlazi iz vaših uzvišenih zamisli oslobođenih strasti. Ja sam se poslužio njima da bih s prezirom odbacio kratkotrajne užitke svog kratkog putovanja i da bih otjerao sa svojih vrata simpatične ali varljive ponude svojih bližnjih. Vi ste mi dale tvrdoglavu razboritost koja se dešifrira na svakom koraku u vašim divnim metodama analize, sinteze i dedukcije. Njima sam se služio da bih zavarao opasna lukavstva svog smrtnog neprijatelja, da bih ga vješto napao te zabio u utrobu čovjeka oštar bodež koji će ostati zauvijek zarinut u njegovo tijelo; jer to je rana od koje se neće oporaviti. Vi ste mi dale logiku koja je kao sama duša vaših pouka punih mudrosti; s njezinim silogizmima, kojih je zamršeni labirint samo još razumljiviji od nje same, moja je inteligencija osjetila kako su joj se dvostruko uvećale njezine smione snage. Pomoću toga strahovitog pomoćnika otkrih u čovječanstvu, dok sam plivao prema dnu, pod grebenom mržnje, crnu i gadnu zloću koja je trunula usred kužnih isparina, zadivljena sama sobom. Prvi otkrih u tmini njezine utrobe taj kobni porok - zlo koje je jače od dobra. S tim otrovnim oružjem kojim ste me naoružale, skinuo sam samog Stvoritelja s njegova pijedestala, izgrađenog od kukavnosti ljudi! On je zaškripao zubima te podnio tu sramotnu uvredu; jer protivnik mu je bio netko jači od njega. Ali ostavit ću ga po strani tek kao himbeni smotak, da bih usmjerio svoj let k zemlji... Mislilac Descartes jednom je došao na pomisao da ništa pouzdano nije bilo zasnovano na vama. Bio je to domišljat način da se dade do znanja kako bilo tko ne može tek tako otkriti vašu neprocjenjivu vrijednost. Doista, ima li što postojanije od već imenovanih triju vrsnoća koje se uzdižu, isprepletene kao jedinstvena kruna na uzvišenoj kupoli vaše izvanredne arhitekture? Spomenik koji neprestano raste zbog svakodnevnih otkrića u vašim dijamantnim rudnicima znanstvenih istraživanja na vašim veličanstvenim područjima. O sveta matematiko, kad bi svojim neraskidivim odnosom mogla mojim preostalim danima pružiti utjehu od ljudske zloće i od nepravde Cjelokupne Stvarnosti!
U: Lautréamont, Maldoror (prev. Zvonimir Mrkonjić; Šareni dućan, Koprivnica, 2012.)
Comments