[I]institucionalni karakter akademskog obrazovanja ne predstavlja samo okvir za rast mladih osoba kroz stjecanje znanja, intelektualno formiranje i razvoj emocionalnih odnosa, nego je izvor nepodnošljivih i destruktivnih frustracija s dalekosežnim negativnim društvenim posljedicama i nesretnim ishodima na individualnoj razini. Situacija visokog obrazovanja, sveučilišne nastave ili 'akademije', obilježava općenito sukob između ideala znanja i obrazovanja, s jedne strane, te stvarnosti zasićene izvorima frustracija u studijskoj okolini, s druge strane. Dijelovi stvarnosti akademije izokreću njezine humanističke ideale, ugrožavaju psihičko zdravlje studenata i njihove izglede za buduće osobno i profesionalno formiranje.
Stanje koje pretvara sveučilište u izvor frustracija umjesto poticaja, predstavlja zapravo skandal vrijedan posebne pažnje s obzirom na karakter, namjenu i 'misiju' akademskih institucija koje po svome samorazumijevanju još uvijek obrazuju i odgajaju, tj. tematiziraju, reflektiraju i čine stvari vidljivima. Čini se da bi to trebalo vrijediti utoliko više što visokoobrazovne akademske institucije inzistiraju, osobito zadnjih desetljeća, na 'vidljivosti' vlastitog prisustva u društvu; koriste usluge reklamnih agencija i nesuptilne oblike samoreklamiranja privatnih korporacija, proizvodeći prema tim modelima u javnom sektoru ideološke slogane o 'društvu znanja' na temeljima individualnog poduzetništva, izvrsnosti i sposobnosti. Prisustvo i utjecaj 'logike' PR-agencija na sveučilišta neporeciv je i naizgled nepovratan. Sveučilišta se programski orijentiraju prema potrebama korporacija i sama pokazuju crte novog korporativnog mentaliteta koji zahvaća globalno društvo s pratećim negativnim posljedicama. [1]
(...)
Rezultati istraživanja o psihološkoj pomoći, kakve opisuje I. Wittenberg, vide se najprije u 'idealizaciji' akademskog obrazovanja. [2] Taj aspekt možemo danas aktualno prepoznati u institucionaliziranim oblicima 'izvrsnosti' (tzv. centrima izvrsnosti), osobito u njezinim pervertiranim oblicima kroz diskurs izvrsnosti, i to na svim razinama javnog govora o obrazovanju, od države i samih znanstvenih institucija preko pojedinih aktera do sfere medija i nekvalificiranih amatera. Na svim je razinama posve transparentna obična zamjena stvarne komodifikacije znanja i profitnih interesa žargonom uzvisenja obrazovnog pogona u izvrsnost. Oni su također vidljivi u nametanju kompetitivnosti sudionika umjesto suradnje, što se ne očituje samo na općoj razini, poput permanentnog objavljivanja rang liste najboljih sveučilišta, nego je već posve proželo sveučilište na razini režima studija i izvedbene organizacije nastave. Kroz organizacijske forme poput upisnih kvota za kolegije, osobito onih koji imaju strogu funkcionalnu namjenu u obliku uvjeta za upis drugih propisanih kolegija u curriculumu, takav se režim drastično odražava na svakodnevni život studenata, na planiranje rokova za uspješno apsolviranje programa, stjecanje ranga izvrsnosti ili padanje pod sustav penalizacije za neostvarene bodove. Time sukob principa želje za znanjem i načela prestiža, karijere i participacije u moći postaje eklatantan.
Na takvoj općoj osnovi, početnici u studiju izloženi su drastičnim promjenama izvanjskih životnih okolnosti privatno-psihološke, socijalne, kulturne i jezične naravi, koje se često odražavaju na njih nepovoljno, na osobnoj razini i općenitije: suočavanja s novim intelektualnim izazovima uzrokuju kod studenata opterećenje na razini stečene slike svijeta sve do poremećaja stabilnosti nutarnjeg svijeta. [3] Usprkos postojanju psiholoških savjetovališta na sveučilištima, usprkos zastrašujućim statistikama o osobnim slomovima kod studenata, neuspjesima, odustajanjima ili čak samoubojstvima, Wittenberg potcrtava koliko se malo pažnje posvećuje pomaganju studentima da izađu na kraj s teškoćama, da reflektiraju i prepoznaju uvjete u novoj okolini koje će potaknuti njihov intelektualni i emocionalni razvoj. [4]
Sveučilišno nastavno i znanstveno osoblje u većini je potpuno neobaviješteno o toj strani stvarnosti, bez pripreme za adekvatno djelovanje. [5] Štoviše, kako vidimo iz često zatajivanih podataka, dio nastavno osoblja sklon je ekstremnim oblicima ponašanja, poput seksualnog predatorstva. [6] U prvom i naoko benignijem slučaju sretne neobaviještenosti, nastavničko osoblje obično slijedi tradicionalne i tipične, najčešće krive pretpostavke kako 'mladi ljudi samo hoće slobodu od autoriteta odrastlih' i radije ostavljaju studente da se sami brinu o sebi nego da s interesom prate njihov studijski rad, da prepoznaju potrebe, pokažu brigu, pristupačnost i dostupnost. S druge strane, različite pojave seksualnog iskorištavanja u akademskoj okolini dovele su do jednako problematične politike 'odgoja-bez-diranja' (No Touch Education) koja u SAD djeluje vertikalno, od predškolskog preko srednjoškolskog do sveučilišnog sustava i blokira očekivanja bilo kakvog osobnog angažmana i bliskosti. [7]
Pritom se čini osobito značajnim da je visoko obrazovanje na današnjim humanističkim sveučilištima obilježeno temeljnim strukturnim nedostatkom vremena za refleksivni studij, za refleksivno mišljenje kroz identifikaciju, usvajanje i oblikovanje (izobrazbu) znanja u tzv. 'nutarnji objekt' oko kojega se organizira intelektualni, emocionalni i socijalni svijet mladih ljudi i koji treba postati dijelom njihova identiteta kao odraslih, zrelih osoba. Nedvojbeno je, prema Wittenberg, da odatle proizlazi potreba za ponovnom refleksijom odnosa između ideala i prakse humanizma i pozvanja sveučilišta. Na tome posebnom problemu, koji se samo naizgled čini marginalnim i ograničenim na iznimke za koje 'ionako' postoje psihološka savjetovališta, očituje se generalni problem velikog nesklada između deklariranih ideala humanizma i zbilje humanističke znanosti, institucija i obrazovanja. [8] Radi se o sustavnoj proizvodnji pritiska i problem se ne može apsolvirati samo apriornim stavom kako 'uvijek postoje oni mekši koji se teže prilagođavaju', koji su statistički predviđeni kao škart i predstavljaju zanemarivu veličinu u odnosu na ipak dominantan broj uspješnih. Wittenberg zaključuje da akademske institucije mogu izvršiti svoju deklariranu humanističku misiju samo ako sveučilišni nastavnici prepoznaju potrebnu za aktivnim poticanjem osobnog emocionalnog rasta kod studenata kao nužnog uvjeta za postizanje zrelog mišljenja, a ne samo posredovanje znanja koje već kroz institucionalnu formu uvijek privilegira nastavnike. [9]
[1] O tendencijama normalizacije psihopatskih i sociopatskih aspekata korporativnog mentaliteta u širem kontekstu današnjice, nasuprot Freudovim nazorima da su neurotski osjećaji srama, krivnje i pozitivna empatija u temelju ljudske etičnosti i humanosti, v. Željka Matijašević, 'Dobri ljudi neurotici: Stoljeće Freudove Nelagode u kulturi' (u: Borislav Mikulić, Mislav Žitko i Srđan Damnjanović (ur.), Psihoanaliza i njezine sudbine. Radovi šestog Okruglog stola Odsjeka za filozofiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2021., str. 183-99.). O temi normativne socijalizacije sa stanovišta filozofske psihoterapije, na pretpostavkama recepcije lakanovskih koncepata neuroze i psihoze, v. prilog Fatić i Bulatović, 'Moralna normativnost i duševno zdravlje' (u: Psihoanaliza i njezine sudbine, str. 201-219.).
[2] Usp. Wittenberg (Isca Wittenberg, 'Being at University: A Time of Growth or Unbearable Stress', Psychoanalytic Studies, Vol. 3, Nos. 3/4, 2001, 307-12.), 310: 'The idealisation of academic knowledge and status which so often pervades Centres of Higher Education tend to stimulate ambitiousness and competitiveness. Some students become identified with a highly idealised, omnipotent, omniscient intellectual group whose hallmarks are feelings of superiority and contempt for others into whom the unwanted needy, helpless, ignorant parts of themselves have been projected.'
[3] Usp. jedan iskaz iz protokola Wittenberg (2001), 310: 'I felt completely lost on the big campus; one is a nobody, travelling around in a vast space, in an endlessly changing succession of groups to which one does not really belong. No-one cares whether you are alive or dead. They would not even know about it.' When I asked him why he had not contacted his tutor, he replied: 'I know I could have gone to see him but he has not given any indication of being interested in me as a person, he only wants me to attend classes for academic reasons. I did not feel I could go and tell him that I was miserable.'
[4] Vidi inicijative za prevenciju samoubojstva kod studenata, poput Harrod et. al (Harrod, C. S. et al. (2014), “Prevencija samoubojstva na sveučilištima i ostalim obrazovnim ustanovama”, Cochrane, 29. 10. 2014. (https://www.cochrane. org/hr/CD009439/INJ_prevencija samoubojstva-na-sveucilistima-i-u-ostalim-obrazovnim-ustanovama) ili brošure 'Kako se nositi s mislima o samoubojstvu' koju su izradile studentice Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, E. Dragojević i E. Feldman (internet).
[5] Wittenberg (2001): 'The sad and frightening reality is that most places of Higher Education have shown little, if any, interest in the emotional needs of their students. Counselling Services may be provided, but these usually remain at the sidelines to pick up the fallen, the wounded, the ones who are a problem to academic staff.'
[6] Vidi pregled u “MeTooPhD. Sexual Harassment in Academia. Survey”, portal The Professor is In (https://theprofessorisin.com/metoophd-sexual-harassment-in-the-academy-survey/) te diskusiju u D. Batty and N. Davis (2018), “Why science breeds a culture of sexism”, The Guardian (7. Jul 2018) (https://www.theguardian.com/science/2018/jul/07/why-science-is-breeding-ground-for-sexism).
[7] Vidi obuhvatan pregled u B. Cohler i R. Galatzer-Levi (2006), “Love in the Classroom: Desire and Transference in Learning and Teaching” (u: Gail M. Boldt. and Paola M. Salvio eds. (2006), Love’s Return. Psychoanalytic Essays on Childhood, Teaching, and Learning, New York and London: Routledge, 243-265).
[8] S. Bojanić (2017), “‘Humanost’ humanog pristupa znanosti” (u: Stranputice humanistike, ur. Petar Bagarić, Ozren Biti i Tea Škokić, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristika (Biblioteka Nova etnografija), str. 65-73.).
[9] Wittenberg (2001), 312: “But it can only be well for the nation and the people if University teachers recognise the need to promote emotional growth as a necessary condition for the achievement of mature thinking. It is essential that staff are aware of the anxieties young people undergo when they leave home, become students and are bombarded by a dazzling array of knowledge. Only then will Universities be displaying the humanism they stand for.”
Borislav Mikulić, 'Sveučilište, potreba psihoanalize i želja Sigmunda Freuda, u: Borislav Mikulić, Mislav Žitko i Srđan Damnjanović (ur.), Psihoanaliza i njezine sudbine. Radovi šestog Okruglog stola Odsjeka za filozofiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2021., str. 15-93. Izvadak sa str. 24-8.
Comments