Štakor počešljanog krzna

Uhvatio se danas štakor u klopku. Legao je na bok zalijepljen. Mlad, lijep štakor. U punoj snazi, a krzno mu je bilo kao da je počešljano.

Iako mogu reći da je štakor bio lijep (“bio”: možda još uvijek jest – bacio sam ga daleko od očiju sebe čovjeka izvršivši dužnost iz neposredne prošlosti, one u kojoj nisam vidio štakora i ljepotu zajedno), još uvijek mi zvoni riječ “štakor”, to kako se govori o njemu i njegovima: kao da su sve gadosti koje osjećamo prema njima ugnječene u nju.

Bacio sam ga tako polegnutog u žbunje, u korov; ne u lijepu i ravnu travu, ne, naravno, ni u cvijeće, nego u kaos, u zarašteno i zapušteno, njega sa zazorom odbačenog u njemu, reklo bi se, prikladno odlazište. Mogu zamisliti (nisam, naime, išao zagledati) da nije pao vodoravno, nego da je ostao visjeti u granama i da mu se koža, držana ljepilom, nateže.

Dok sam ga nosio, čuo sam kako diše. Kad sam ga podizao, javio se. Bio je živ na ljepilu satima. Nije ga uhvatila klopka koja odmah ubije. Uhvatila ga je ona koja ostavi u mukama i očaju. Kao što se javio kad sam ga podigao, javljao se i kad sam ga u premišljanju odložio i kad sam ga bacio.

Zato što sam se usudio otići baciti ulovljenu gamad i zato što sam u njoj prepoznao nešto od ljepote, pitao sam se čime su on i njegovi zaslužili s naše strane takvo odnošenje. Jer štakor se, u načelu, ne razlikuje od psa. I psi i štakori su nam se približili, iskoristili su naš život. No, približili su se poput crnog i bijelog: za život sa psima predviđeno je doživljavanje ugode i radosti, a štakori nam, nasuprot tome, dolaze na oči kao sama gadost.

I tako su štakori, dopustio sam si naoko jednostavan zaključak, životinje koje jednako koliko u tami našeg prostora žive i u tami naše svijesti. Izlaze iz otvorâ i smeća, kreću se među izlučevinama, prenose boleštine, aktivni su noću,... 

Sve je dobro dok štakor nije u kući: neka je što dalje to čudovišno biće sivosmeđe boje i golog repa koje nam na svoje četiri nožice iznosi na oči našu zamračenu divljinu. 

Autor: Matej Čolig

Foto: Pixabay